U tjednu koji katolici nazivaju Velikim tjednom, a tijekom kojeg se pripremaju za nadolazeći blagdan Uskrsa, razgovarali smo s dekanom Krapinskog dekanata i upraviteljem župe Uzvišenja Svetog Križa u Svetom Križu Začretju, vlč. Vladimirom Drnetićem

Z:  Upravitelj ste župe Uzvišenja Svetog Križa u Svetom Križu Začretju i dekan Krapinskog dekanata. Za početak, za one koji vas ne poznaju, možda malo detalja o vama osobno. Odakle ste i kakav je bio vaš put do oltara, odnosno, do mlade mise?

Vlč. Drnetić:  Dolazim iz jedne male sredine, odnosno, možemo to tako reći, seoske župe. To je župa Zajezda, a moje rodno selo je Grtovec, u sklopu župe Zajezda. Što se tiče mog puta do mlade mise, nakon osnovne škole, Nadbiskupske klasične gimnazije i studija teologije, 2008. godine zaređen sam za đakona. Svoju đakonsku službu vršio sam u župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici. Nakon toga dolazi svećeničko ređenje. Nakon svećeničkog ređenja, prva služba mi je bila služba župnog vikara u župi Svetog Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima. Nakon dvije godine, odlazim u župu Pregrada, gdje sam bio dva mjeseca župni vikar i nakon toga privremeni upravitelj župe, nakon smrti župnika. A u ljeto 2013. godine preuzimam župu Sveta Ana u Loboru. I nakon pet godina, evo 2018., postajem upravitelj župe Uzvišenja Svetog Križa u Svetom Križu Začretju, gdje sam sve do danas.

Z: Ono što je nekim ljudima možda manje poznato, Crkva ima i dekanate i vi ste dekan Krapinskog dekanata. Što je zapravo dekanat općenito i što sve spada u Krapinski dekanat?

Vlč. Drnetić: Znamo da je Zagrebačka nadbiskupija podijeljena u župe, a više župa čini jedan dekanat. Konkretno, prema samom značenju riječi dekanat, moglo bi se reći da on povezuje deset župa, međutim, nije uvijek situacija da dekanat povezuje baš točno deset župa. Negdje ih ima nešto više, negdje manje, ali evo, jedan dio naše Zagrebačke nadbiskupije je i Krapinski dekanat, koji obuhvaća devet župa. S time da mi unutar tih devet župa Krapinskog dekanata imamo i redovničku zajednicu franjevaca u Krapini, koji nisu župa i ne spadaju po samom ustrojstvu u Krapinski dekanat, ali su na području našeg dekanata pa su samim time također dio nas. No, pravno gledajući, oni su redovnička zajednica. Naš dekanat je pomalo specifičan. Obuhvaća područje od župe Veliko Trgovišće, pa cijeli ovaj dio Zagorja do župe Đurmanec. Nekako smo usmjereni na sjever - jug. Obuhvaća, znači, Veliko Trgovišće, Zabok, Bedekovčinu, Krapinske Toplice, Sveti Križ Začretje, Radoboj, Krapinu, Petrovsko i Đurmanec. To su župe koje ulaze u naš dekanat, a više dekanata spada u arhiđakonat. U Zagorski arhiđakonat spada naš Krapinski dekanat, zajedno s Pregradsko - tuheljskim, Zlatarskim, Belečkim, Stubičkim i Zaprešićkim dekanatom.

Z: Nalazimo se u Velikom tjednu, tjednu u kojem se katolički vjernici pripremaju za blagdan Uskrsa. Što sve prethodi vjernicima samom blagdanu Uskrsa?

Vlč. Drnetić: Da, nalazimo se u Velikom tjednu, tjednu u kojem s posebnim naglaskom ulazimo u slavlje Vazmenog trodnevlja, a to su Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota. Zanimljivi su to dani, jer upravo u tim danima slavimo najveća otajstva naše vjere i ljudi možda ponekad nehotice preskaču te dane i uvijek su usmjereni samo na veliko i radosno slavlje Uskrsa, što jest i najveće slavlje naše vjere. No, da bi možda do kraja razumjeli slavlje Uskrsa, svakako bi trebali prisustvovati i slavljima Vazmenog trodnevlja. Na Veliki četvrtak, koji je itekako zanimljiv, slavi se samo jedna misa u svim župama i to je misa Večere Gospodnje. A zanimljivo je i to da se na Veliki četvrtak prijepodne slavi također samo jedna misa u svakoj biskupiji ili nadbiskupiji, a tu misu predvodi biskup ili nadbiskup sa svim svećenicima, gdje se blagoslivlja ulje za krštenje, krizmu, odnosno, bolesničko pomazanje. I kod te mise, koja se naziva prijepodnevna misa posvete ulja, svi svećenici obnove svoja svećenička obećanja pred biskupom. Nakon toga, ponavljam, svaka župa slavi misu Večere Gospodnje, gdje se preporučuje i obred pranja nogu, ono što je Isus učinio apostolima na Posljednjoj večeri. Dakle, župnik može izabrati dvanaest muškaraca u svojoj župnoj zajednici i oprati im noge na slavlju Večere Gospodnje. Pranje nogu je zanimljivo i ono simbolizira veliko predanje i služenje, gdje Isus uzima posudu, uzima ubrus i dolazi do svojih učenika da im opere noge. Nije to samo bio znak higijene, nego zapravo znak velike ljubavi i svojevrsni dokaz da ih je do kraja ljubio. Upravo to je znak i poniznog služenja i primjer našeg kršćanskog djelovanja, to je poruka da je smisao života da se čovjek daruje drugima, da ne bude zatvoren sam u sebe. Naravno, Veliki četvrtak je i dan kada s posebnim naglaskom, u toj misi Večere Gospodnje, slavimo i ustanovljenje dva sakramenta, to je sakrament same Euharistije, odnosno Svete mise, i sakrament Svetoga reda. Tako da to slavlje, kao vjernici, nikako ne trebamo preskakati, ni zanemarivati. Zatim slijedi Veliki petak, gdje smo svi usmjereni na muku Isusovu, na Isusov križ, koji često puta gledamo kao mjesto Isusovog pogubljenja, a zapravo, to je na kraju, prijestolje samog kralja, kraljevsko prijestolje. I, naravno, u svim obredima Velikoga petka, koje slavimo, zapravo je naglasak na muci, koja se čita ili pjeva uvijek po evanđelistu Ivanu. Promišljamo upravo o Isusovoj smrti, koja nije kraj, nego je to zapravo rađanje jednog novog života na križu na kojem je on razapet iz ljubavi prema svima nama, da nas otkupi od grijeha. Tako da imamo i klanjanje križu u obredima Velikoga petka, gdje si dodatno želimo posvjestiti da je na tom križu razapeta ljubav, da je Isus prihvatio križ zbog nas samih, zbog ljubavi prema svakom čovjeku i poslušnosti prema Bogu Ocu. Naravno, zatim dolazi Velika subota, kada od jutra ulazimo u vrijeme tišine i vrijeme mira, uz pohod Isusovu grobu, sve tamo do večernjih sati, kada se u određenom trenutku slavi Vazmeno bdijenje. Dakle, cijela Velika subota trebala bi biti u znaku tišine, mira, molitve i razmatranja, gdje postavljamo sebe pred Isusov grob, molimo i razmatramo upravo ono što je on za nas učinio kroz ova dva dana, kao i onome što će se upravo dogoditi za nas. Ljudi većinom Veliku subotu, nažalost, danas proživljavaju u nekakvoj žurbi, u nekakvim velikim radosnim pripremama, gdje ne osvrću svoj pogled vjere na ono što se zaista taj dan događa, jer su na Veliku subotu svi već usmjereni na Uskrs. Dakle, usmjereni su na ono što će biti sutra, kao da je Velika subota dan pripreme za ono što će se dogoditi sutra. No, važno je da vjernici vode računa i o tome da se na Veliku subotu, koliko god su u mogućnosti, posvete i onome što se događa na sam dan Velike subote.

Z: Kad ste spomenuli pranje nogu na Veliki četvrtak, kao znak poniznog služenja i primjer kako bi kršćani trebali djelovati, nekako mi se nameće pitanje: Kako bi danas vjernici u svakodnevnom životu, na poslu, na cesti ili u svojoj sredini, na neki simboličan način trebali „prati noge drugima“?

Vlč. Drnetić: Pranje nogu je zapravo jedan naizgled jednostavan čin koji Isus čini na Posljednjoj večeri, ali poruka tog čina je duboka i vrlo konkretna, da trebamo služiti jedni drugima, i to ponizno, bez računice. To nije neka velika filozofija, nego nešto što bi trebalo biti dio svakodnevnog života. Danas, međutim, to nije uvijek lako. Čini mi se da smo sve više skloni stati pa razmišljati treba li toj osobi pomoći, je li baš meni to na redu, ima li netko drugi tko će to učiniti… I onda se u tom preispitivanju nekako zapletemo sami u sebe. Čak si znamo postaviti i ono pitanje koje možda ne izgovorimo naglas, ali ga nosimo u sebi: 'Hoću li ja tu nešto dobiti zauzvrat?'. I baš tu dolazimo do problema. Jer dok tako razmišljamo, često se dogodi da na kraju ništa ne učinimo. A Isus nam svojim primjerom pokazuje nešto sasvim drugo. Na Veliki četvrtak Isus pere noge svima. Ne bira, ne izdvaja. I onima koji će ga kasnije zatajiti, i onome koji će ga izdati. Da je gledao tko je kakav, tko je zaslužio, a tko nije, vjerojatno mnogima ne bi oprao noge. Zato je ta poruka izuzetno jasna. Treba služiti bez kompromisa, bez uvjeta, bez kalkulacije. Ne pitati je li netko “dostojan” naše pomoći ili ne. Ako vidimo da možemo pomoći, pomozimo. Nekad je to mala stvar: lijepa riječ, malo strpljenja, razumijevanja, nekome stati u obranu, nekome posvetiti vrijeme. Ne mora to biti ništa veliko da bi bilo vrijedno. U tom smislu, to “pranje nogu” danas znači biti čovjek za drugoga. Imati otvoreno srce i ne zatvarati se u sebe. Jer kad počnemo previše vagati i mjeriti, onda se lako dogodi da prođe prilika za dobro djelo. A baš u tim malim, svakodnevnim situacijama živi se vjera.

Z: Spomenuli ste Veliku subotu kao dan tišine i unutarnje pripreme. No, Uskrs je i obiteljski blagdan, blagdan okupljanja, koji uvijek podrazumijeva i pripreme hrane, čišćenje kuće… Gdje je tu balans? Kako ga vjernici uopće mogu pronaći?

Vlč. Drnetić: Istina je, nije uvijek jednostavno pronaći taj balans između onoga što živimo svaki dan i onoga na što nas vjera poziva, iako bi to dvoje zapravo trebalo ići zajedno, ruku pod ruku. Mi to često razdvajamo, u smislu 'jedno je svakodnevica, drugo je vjera', ali zapravo ne bi trebalo biti tako. Kad govorimo o pripremi za Uskrs, ja bih uvijek stavio naglasak na ono prvo i najvažnije, a to je unutarnja priprema. Prije svega, ispovijed. To je trenutak kad čovjek zastane, pogleda sebe iskreno i stavi se pred Boga. Da očisti svoje srce, da se oslobodi tereta, da osvijesti koliko je ljubljen i koliko mu je toga oprošteno. Bez toga je teško govoriti o pravoj pripremi za Uskrs. Drugi važan korak je odnos prema drugim ljudima. Ako postoje nerazriješeni odnosi, ako s nekim ne razgovaramo, ako smo nekoga možda povrijedili ili nas netko nosi na srcu, to je vrijeme da se napravi korak. Možda je to jedan telefonski poziv, jedna poruka, jedno “oprosti”. To su konkretne stvari. To znači “počistiti” srce, obrisati prašinu iznutra. Naravno, ne možemo zanemariti ni ovu vanjsku dimenziju, čišćenje kuće, pripremu hrane, sve ono što ide uz Uskrs. To je dio naše tradicije i to je lijepo. Obitelj se okuplja, priprema se stol, dijeli se radost. I to ima svoju vrijednost. Ali uvijek volim reći, ako ćemo uređivati kuću, krenimo od sebe. Jer ako srce nije na mjestu, neće nas ispuniti ni najljepše uređena kuća, ni najbogatiji stol. Dotaknuo bih se i blagoslova jela, jer tu često ostanemo na površini. Dogodi se da to shvatimo kao običaj. Da dođemo, donesemo košaru, da se to “obavi” i to je to. Bitno nam je da je hrana blagoslovljena, ali zaboravimo da je smisao puno dublji. Nije poanta samo da voda dotakne hranu, nego da taj blagoslov dotakne nas. Da mi budemo blagoslov jedni drugima. Da sjednemo za stol kao obitelj, da se pomolimo, ne samo na Uskrs, nego i inače, kroz godinu. Da zahvalimo Bogu na hrani, ali i na ljudima s kojima dijelimo taj stol. Jer to zajedništvo je nešto što nam danas često nedostaje. U tom smislu, i blagovanje ima dublje značenje. Ono nas podsjeća na euharistiju, na to da se i Krist daruje nama. Zato Uskrs nije samo jedan dan ili jedan obrok, nego poziv da živimo to zajedništvo svaki dan. Na kraju, rekao bih, nije problem u tome što čistimo kuću, kuhamo, spremamo. Problem je ako zaboravimo ono bitno. A to je srce. Kad je ono spremno, onda sve drugo dolazi na svoje mjesto. I onda i stol, i hrana, i susret s ljudima dobivaju pravi smisao.

Z: Naveli ste simboliku i značenje ovih dana kroz Veliki tjedan, a vrhunac je, naravno, najveći i najvažniji kršćanski blagdan, blagdan Uskrsa. Što zapravo poručuje Uskrs vjernicima? Koja je ta njegova osnovna, najvažnija poruka, pogotovo u današnje vrijeme?

Vlč. Drnetić: Teško se danas osvrnuti na sve jer neki će ovaj Uskrs gledati možda i kroz prizmu današnjih događaja, događanja koja se događaju, nažalost, oko nas. Gdje se brojne vrijednosti guše u raznim krvoprolićima, gdje se čovjek nalazi u jednoj moralnoj bijedi, gdje gledamo sve veće razaranje i čovjeka i svijeta, i sve više promatramo silne ratove i sve ono što se, nažalost, tamno događa oko nas. Možemo se s razlogom pitati: „Dobro, ima li negdje svijetla točka u cijeloj toj priči, u svim tim događajima, osobito u ovom vremenu u kojem sada živimo?“ Tu su i sve te prijetnje s krizama i nestašicama koje dolaze, koje nam se stavljaju pred nas. Ima li smisla danas govoriti o Uskrsu? Jesmo li izgubili povezanost s Bogom ili i mi možemo utonuti u taj strah i promatrati kroz taj strah sve događaje koji su oko nas? Vjerujem da je prva stvar koju Uskrs želi nama poručiti, i u kojoj zapravo želimo da se Uskrs slavi, ta da je život pobijedio smrt. Isusovo uskrsnuće je dokaz da nas je otkupio od grijeha i da život uvijek pobjeđuje smrt. Zapravo, Uskrs bi trebao biti svima nama, u svjetlu vjere, jedan izlazak: da napustimo možda svoju kuću straha, neku svoju nesigurnost, možda neku svoju tamu, razočaranja koja smo imali, nekakav besmisao života, tugu, i krenemo jednim novim putem. To je zapravo Uskrs i Isusovo uskrsnuće. Očima vjere trebamo prepoznati znakove Isusove prisutnosti u našim životima. Uskrs je svjetlost, svijetli znak kako biti svjetlo jedni drugima, znak da nijedna prolivena suza, nijedna neprospavana noć, nijedna možda podnesena nepravda nisu trajni gubitak, nego sve to nalazi smisao upravo u Isusovu uskrsnuću, kada gledamo i ono što je prethodilo njegovu uskrsnuću za sve nas, a to je bila muka i križni put na Kalvariji. Tako da nije sve to uzaludno. I poput Marije Magdalene želimo i mi potrčati novom životu. Želimo potrčati životu bez tame, bez ogovaranja, bez laži, osuđivanja, svađa, psovki i mržnje. Želimo biti autentični vjernici koji žele živjeti po svojoj vjeri i od svoje vjere u Isusa Krista. Stoga, važni događaj Uskrsa izaziva u nama i veselje i radost, ali i strah. S jedne strane, strah je kod onih koji možda ne priznaju Isusa i žele ga maknuti iz duhovnog života, i to izaziva strah. A s druge strane, Isus i njegovo uskrsnuće su izvor veselja i radosti, izvor ohrabrenja, izvor kada čovjek osjeća tu snagu i povezanost s Bogom, a onda i učvršćuje tu povezanost s čovjekom. Siguran sam, Krist je uskrsnuo i ostavio nam je jasnu poruku da se ostavimo svakog grijeha i neka nam uvijek srce pjeva onaj usklik Uskrsa, a to je Aleluja. I da zajedno s Kristom uskrsnemo na jedan novi život. Ono što bih na kraju svakako naglasio jest da čovjek koji ostaje u strahu, plaši druge, a čovjek koji je radostan, tu radost i sreću prenosi na druge oko sebe. I to je poruka: budimo radosni u Isusu Kristu, u njegovom uskrsnuću, i tu radost širimo oko sebe.