Vesna Pavleković iz Zlatar Bistrice morala je prekinuti svoj godišnji odmor zbog upale slijepog crijeva, a ono što čini ovu priču zanimljivom je da je neizdrživa bol počela na otoku Susku, a operirana je u našoj bolnici na Bračku. - Priča počinje u gluho doba noći 29. kolovoza, 1.57 h pozivom na 112. U bolovima i muci držim se hrabro, molim za pomoć, osjećam da mi tlo izmiče pod nogama. Gospođa uznemirena pozivom docira i drži predavanje kako se čovjek mora opskrbiti medikamentima. Ona mi nema koga poslati jer valjda bih ja trebala znati da je gluho doba noći i gdje se nalazim. Najmanje što sam trebala u tom trenutku je predavanje, trebala sam konkretnu pomoć. Zovite ujutro, sad ne mogu ništa. Od 2 do 7 ujutro umirem u bolovima koji su tri put jači od bolova na porodu. U 7 sati zovemo 112, opet kaže ona, ne može se tu ništa, neka gospođa pije urološki čaj i jede dvopek – ispričala je svoju dramu Vesna.

Grčila se po podu

Bolovi su bili sve jači. Prijateljica joj je, kaže, cijelu noć peglom grijala ručnike da joj omota bolno tijelo, grijala vodu, točila u plastične boce da je utopli i smanji bol. Kako više nije imala brufena, na svoju ruku i u očaju uzela je antibiotik. Treći put su zvale 112. - Moja prijateljica Nataša autoritativno inzistira na dolasku pomoći. I napokon dolazi policijski gliser s hitnom iz Lošinja. Profesionalci, vrhunski tim mladih ljudi koji odrađuju lavovski posao. Zovu kirurga i šalju me u Rijeku, u onu istu Rijeku gdje na 112 dobijete bukvicu i na samrtnoj postelji. Odluka je pala, nema Rijeke. Prijatelj Dražen me vozi direktno za Zabok, u bolnicu Bračak. Ako i moram umrijeti sad, idem odmah u svoje Zagorje – prisjeća se Vesna.

Poniženje

- Radim u žurnoj službi, u humanitarnoj organizaciji, prošla sam rad u uvjetima ratnih stradanja, tisuće prognanika i izbjeglica u Domovinskom ratu, rad s migrantima, rad u uvjetima elementarne nepogode – u poplavljenim područjima, za vrijeme potresa, koronavirusa. Privatno i službeno sam na raspolaganju u zaštiti i spašavanju života i zdravlja. Nikada ne bih rekla da će služba 112 ovako poniziti zdravlje i čovjeka. Tako nešto u Zagorju se neće dogoditi nikada – kaže. Zahvalila je svojim prijateljima Nataši i Draženu, cijeloj obitelji Hlaban na čovječnosti, upornosti. - Divnim osobama koje su se borile za moj život, u mjestu bez liječnika, bez ambulante i apoteke, u mjestu bez automobila, prometa, veza, 24 sata kao i vatrogascima Srakane-Susak, policiji i hitnoj Lošinj.

Hvala zabočkoj bolnici

Naposljetku je operirana je u našoj bolnici za koju ima samo riječi hvale.
- Naša bolnica u Bračaku, liječnici i svi zdravstveni radnici su par excellence. Uopće nemamo predodžbu kako se tamo radi, kako brzo i stresno žive ljudi koji nas operiraju, koji nas njeguju, vode terapiju i svu skrb, a istovremeno su u pasivnom i aktivnom dežurstvu cijeli svoj život. Cijelom timu abdominalne kirurgije hvala, posebno dr. Tomislavu Vukiću, dr. Goranu Jaiću, dr.Ivici Balagoviću, divnim i požrtvovnim sestrama. Nema novaca kojima se život može platiti, ali eto, ima pokoja lijepa riječ. A Zagorci ljudine... i to je prošlo, a moj prijatelj Dražen? Ništa. Okrenuo se, vratio na Susak, našao ekipu DVD Srakane - Susak, uplatio donaciju i počastio ljude pićem. To su Zagorci i zato je Zagorje bajka na dlanu - zahvalna je Vesna što su joj spasili život.