Dok su stari zanati, od kojih su nekada živjeli mnogi Zagorci, danas gotovo nestali, knjigovezanje je u Oroslavju ostao obrt koji su očuvale čak dvije obitelji. Ovaj stari zanat koji je u mnogim zagrebačkim firmama malo modificiran ili se pak uvezivanje knjiga na određeni način izvodi uz digitalni tisak, polako kreće prema nestajanju, no ipak, kažu Oroslavčani koji se njime još bave, postoje stvari koje se ne mogu sačuvati u digitalnom obliku, već samo u fizičkom.

Zanimljiv i lagan posao

Franjo Horvatek iz Krušljeva Sela knjigovezanjem se bavi čitav radni vijek. Nakon grafičke škole u Zagrebu, u zagrebačkoj je firmi kod rođaka bio šegrt, a potom i radio do 1996., kada je otvorio vlastiti obrt. – Pričalo se da rođak ima puno posla, pa sam krenuo u tu školu da bi se mogao kod njega zaposliti. A kad sam otvorio svoj obrt, bilo je dovoljno posla da se moglo preživjeti. Nije to bila neka velika zarada. Radilo se oko 10 tisuća kuna mjesečno prometa, pa kolko je ostalo za plaću – prisjetio se Franjo, kojem je u poslu pomagala i supruga, koja je iste struke. Godinama je Franjo uvezivao knjige, najviše službene, maturalne i diplomske radove, ali i izrađivao fotoalbume i kutije za arhive, što radi još i danas. Iako je u mirovini, ima odobrenje za kućnu radinost, obzirom da je to deficitarno zanimanje, tako da i dalje može izdavati račune. – Za gotovinu baš i posla nema, jedino ako netko donese kakav diplomski ili maturalni rad na uvez. Uglavnom radim s firmama koje traže arhiviranje – kaže Franjo dodavši kako je danas to sve drugačije. – Danas su sve preuzeli kompjuteri, papira treba sve manje – rekao je. Arhiva se čuva u digitalnom obliku, uvez se radi uz druge usluge u tiskanju, a pravih je knjigovežnica sve manje. Zato nam je Franjo rado objasnio kako se radi na preši sa slovima za zlatotisak, prešici za prešanje gotovih knjiga i stroju za ručno rezanje kartona, a pokazao nam je i stoj koji je nekada koristio, više od 100 godina star. – Znate, moderna elektronika se lako pokvari, zato je najbolje delati ''na žgance'' – našalio se, dodavši kako je knjigovezanje vrlo zanimljiv posao i nije težak, no nasljednika za njega nema.

Uveza sve manje

Za razliku od Franje, Stjepanovu je knjigovežnicu naslijedio njegov sin Mladen. Iako nije završio tu struku, očev obrt za knjigovezanje u Slatinskoj ulici Mladen nije žalio zatvoriti, pa se uvezom bavi uz svoj redovan posao. – Moj otac je radio u Birotehnici, tamo je stekao iskustvo i počeo s vlastitim obrtom. Za uvezom je bilo interesa od strane firmi iz Stubice, Oroslavja i Zaboka – ispričao nam je Mladen. Da je obrt ''u pogonu'' već 35 godina, potvrdio nam je i Stjepan. – Djelatnost nam je pretežno arhiviranje i druga papirna konfekcija – rekao je. Kod njih također nema automatskih strojeva, već se sve radi ručno, od slaganja papira u polukutiju da bi se postigla ravnina, premaza grafičkim ljepilom i lijepljenja korica u različitim bojama platna. No, dok se prije dalo živjeti od toga dosta dobro, danas je to baš i nije tako. – Radili smo čak i popravke knjiga iz zabočke knjižnice, a sad je toga sve manje. Režu se troškovi gdje god se stigne, pa se i arhiva sada obavlja kroz registratore, a sve manje uvezom jer je to dodatni trošak – pojasnio je Mladen, dodavši kako ipak ima nekih stvari koje ne može zamijeniti digitalizacija, već moraju biti u fizičkom obliku. Zbog toga, kaže, potreba za knjigovežnicama i dalje postoji, pogotovo u našoj županiji gdje su samo dvije. I to u Oroslavju.