Prethodni članak
Sljedeći članak

Preživjeli planinari: 'Zbog obitelji poginulih želimo da se čuje prava istina o tome što se dogodilo'


Pa kad kažu da je teško pisati o Hajduku. Dođi u "crnu" pa ćeš vidjeti što je teško. Kolegama iz Crne kronike ovo je "normalan" radni dan, jedan u nizu, a meni, sportskom novinaru, jedan od najtežih. Jedan od "ne daj Bože nikome" dana, piše Slobodna Dalmacija.

Dugo sam u novinarstvu, 32 godine, old school, nagledao sam se svega i svačega, ali ovo... lomi. Sjedim za stolom s ljudima koji su prije nekoliko dana zauvijek izgubili trojicu prijatelja. Pred njihovim očima, na koji metar od njih.

Za stolom kuće u Sućurcu njih četvero i ja. Mia, Tonći, Bernard i Dubravko. Četvero preživjelih planinara. Prošlu subotu ispenjali su Triglav, a kućama se vratili slomljeni, u suzama i očaju.

– Zbog njihovih obitelji, a i zbog njih samih, želimo da se točno zna šta se i kako dogodilo.

Teško je gledati bilo koga dok plače, muškarce pogotovo. Nemam kameru, nije ovo televizija, ali siguran sam da i kroz ove moje retke možete osjetiti o čemu vam pričam. Svu tu tugu. Mada, nema tih riječi.

Znate već, sedmero planinara iz Splita, Solina, Kaštela i Žrnovnice zamela je snježna lavina u slovenskom dijelu Julijskih Alpa, na Triglavu. U biti, četiri lavine. Za trojicu je prva bila kobna, četvero ih je preživjelo strašnu i nepredvidljivu ćud prirode, vratili su se svojim kućama i obiteljima.

Našli smo se kod Žutoga u Sućurcu, njemu je Benjo budući zet. Benjo je Bernard. Pun nas je dnevni boravak, a tišina para dušu. Ubija. Nervoza? Tuga? Očaj? Sve to. Svatko u svojim mislima, prebiru što se dogodilo. Tu su, sjede sa mnom, za istim smo stolom, ali tu su samo fizički. Mislima negdje na Triglavu.

Bez Marija Boke, oca dvoje djece iz solinskog naselja Sveti Kajo, bez kaštelanske braće Kovačev, Roka i Andrije.

Puno je verzija što se dogodilo, od početka je krenula ona da ste vas četvero zbog vremenskih neprilika ostali u sigurnosti planinarskog doma, dok su njih trojica otišla na planinu penjati se. Palo je i loših komentara o neiskustvu, neznanju, zbog čega su, pobogu, riskirali...

Ljudi moji, što se točno dogodilo? Recite.

– Upravo zbog njihovih obitelji želimo da se čuje prava istina. I zbog našeg Marija, iskusnog planinara, koji bi sad zemaljskoj kugli zaminija polove zbog tih neistina.

Bernard Mandušić je iz Žrnovnice, prvi je prekinuo ubitačnu šutnju, tugu koja se mogla doslovno napipati. To je bio znak i za jedinu djevojku u ekspediciji. Mia Mihanović je Splićanka, s Mertojaka, cura je pa emocije teže kontrolira. Glas joj drhti, piše Slobodna Dalmacija.

– Njihove obitelji žele da svima kažemo kako se to točno dogodilo, i oni sami su dobijali dezinformacije.

Pazili na opremu
Moglo se čuti da možda niste imali svu potrebnu opremu.

– Marijo je uvik pazija da imamo svu opremu, bez nje bi nas vratija natrag, ne bi išli nigdi. Uvik nas je upozorava da pazimo. Njemu bi ovo šta se govorilo i pisalo bilo ubitačno jer ne bi moga podnit da netko misli da je on iša glavon bez obzira, da su oni na svoju ruku sami išli gore penjat vrh po tome vrimenu, a da smo mi kao pametni ostali u domu. To nas je najviše ljutilo i žalostilo jer nije bilo tako.

Benjo, kako je zapravo bilo?

– U subotu ujutro krenuli smo s parkinga s Pokljuke prema planinarskom domu Vodnik. Gori smo marendali, pa se uputili dalje prema vrhu Triglava, odnosno prema planinarskom domu Planika, gdje smo napravili mali odmor. Ja san jedini odusta od daljnjeg uspona jer se nisan osjeća fizički spreman. Oni su odradili vrh, vratili se u dom oko 19.30. Sidili smo do deset sati navečer, večerali, pričali, šalili se i išli leć.

Svanula je kobna nedjelja.

– Digli smo se oko 7.30, vanka je bilo sniga više nego što su prognoze najavljivale. Konzultirali smo se s jednim vodičem koji tu radi, upozorija nas je da je vrime loše i na dio staze koji moramo zaobić, da ne idemo kroz šumu.

Hodali su u koloni, kaže, pola sata do mjesta tragedije.

– Nas sedmero u razmaku od 15 do 20 metara od prvog do zadnjeg. Vraćali se dolje prema automobilima, krenuli doma. Tu se desila ta lavina koja je njih trojicu odnila u provaliju, dvoje ih je nekako uspilo ostat gori, šesti i sedmi nisu imali kontakt s lavinom.

Znači, na čelu kolone bio je Marijo Boko kao vodič, najiskusniji. Za njim su išli Mia pa Tonći, kao druga i treći, pa braća Andrija i Roko, kao četvrti i peti, te Bernard i Dubravko na začelju. Lavina je pomela prvih petero i zauvijek promijenila živote svima. Prva od četiri lavine.

– Nas dvojica na kraju kolone, kao šesti i sedmi, nismo imali kontakt s lavinom.

Mia, ti si bila odmah iza Marija, druga, a ispred braće. Oni su svi poginuli.

– Od Boke sam bila metar, on je iša isprid mene i prtija taj snig. Sićan se samo da sam odjedanput osjetila tu lavinu i da sam se ukopala sa štapima i nogama, čekala da to prođe... Osjetila san taj snig kako se kupi na meni, kako me gura, ali držala san se cilin svojin životon da ostanem, da me ne odnese u smrt.

Trajalo je kratko, par sekundi koje dijele život od smrti, piše Slobodna Dalmacija.

– Kad san se digla, vidila san da Boke isprid mene nema. Nisan čula da je vika, niti san vidila da ga je odnilo. Samo ga je izbrisalo. Odma san počela kopat isprid sebe tu di je on bija, mislila san da ga je tu zatrpalo, ali nije ga bilo. Došla san do nekog bora koji je virija iz tog sniga, zavezala san se za njega konopom, bojala san se igdi pomaknit.

Sućuranin Tonći Leskur bio je odmah iza nje, treći u koloni. On je, skupa s njom, preživio lavinu.

– Zahvaljujući Dubravku. Da nije bilo njega, ja danas ne bi bija živ. Hodali smo uz tu padinu, on je odjedanput viknija: "Lezite!" Ja san se instinktivno slegnija i osjetija da mi je taj snig priša priko glave i kostiju. Da on nije viknija, sad ne bi s vama ovdje razgovara...

Reagirao je, kaže, kako je mogao u toj sekundi.

– Kad san se diga, pogleda san isprid sebe, Mia je tu, nema Boke. Okrićen se iza sebe, majko mila, di su braća!? Bili su meni iza leđa, metar i po, dva od mene.

Ipak nisu paničarili.

– U panici se glava gubi. Počeli smo kopat, znali smo da je prvih 15-20 minuta najbitnije da ih nađemo, da imaju nekakvu šansu priživit. Kopali smo rukama i štapima, kopali... ali smo svatili da ih nema, da ih je lavina odnila doli u provaliju.

Ni vi niste bili na sigurnome, životi su vam i dalje bili ugroženi.

– Sakrili smo se ispod te jelke i iza jedne stine, to nam je bija jedini zaklon, nekakva sigurnost, nije bilo pametno ić dalje. Zvali smo 112, dok smo razgovarali, došla je i druga lavina. Pripali smo se. Niti pet minuta nakon toga prošla je i treća. Nakon dvadeset minuta i četvrta!

– Sva srića da san se vezala za stablo, a da nisan... Meni je i druga lavina prišla priko glave – ubacila se Mia Tonćiju u priču.

Kobna je bila prva
Dubravko Perić sa splitskih Bilica bio je zadnji u koloni, "metla" u planinarskoj terminologiji.

– To je zadnji u koloni, on ima vezu, njegov je zadatak da nikoga ne ostavlja iza sebe, da kupi sve. Tako da san ja to, nažalost, manje-više sve vidija. Dogodilo se odjednom, nije bilo zvuka, grmljavine, ka da si povuka jedan ogroman lancun priko njih, sve se zabililo. To je jednostavno proletilo. Samo san dreknija: "Lezi doli!" I onda je zabililo još jedanput.

Nešto nezamislivo, kaže.

– Kad zamišljaš lavinu, to je grmljavina, ludilo, ali ništa od toga. Ka da prospeš kilo soli, takav je zvuk. Par sekundi samo.

Par sekundi između života i smrti.

– Kad se razbistrilo, vidin tu su Mia i Tonći, fale njih trojica. Kopali smo, tražili, nismo ih našli. Odnilo ih je u provaliju. Prvoga su navodno našli 150 metara nizbrdo, drugu dvojicu dvista metara.

Za koliko je stigla pomoć?

– Za četiri sata i dvi minute.

Čekali ste četiri sata na Gorsku službu spašavanja!?

– Nisu mogli doći helikopterom zbog lošeg vrimena, samo pješke. Vidljivost je bila nikakva. Čak je jedan njihov skliznija kad je doša, u zadnji tren smo ga uvatili za ruke da ne ode i on u provaliju. To di smo mi stali bilo je 20 centimetara široko, nismo mogli ni livo ni desno, ni naprid, nigdi se pomaknit.

– Čak je i njih iznenadilo da će se ovo dogodit – ubacuje se Bernard.

– Slovenci su nam rekli da težu akciju od ove nisu imali zadnjih trideset godina. Nakon što su pronašli Marija, i njih je poklopila jedna lavina, peta, jedva su se izvukli, prikinili su daljnju potragu. I njihovi su životi bili ugroženi.

Ta četiri sata čekanja na slovenske spasioce bila su nova opasnost.

– Cupkali smo u mistu da se ne smrznemo, cili mokri od sniga na minus četiri stupnja, vitar šiba, snig... I tako četiri ure. Od 10.07 sati, kad smo uputili prvi poziv, do 14.09.

Čini se dugo, ali nisu mogli prije?

– Došli su ekstremno brzo. Mislili smo da će doć tri-četiri čovika, ali došlo ih je tridesetak već u prvoj grupi. Kad smo se spuštali natrag do baze, po već uprćenom snigu tribalo nam je četiri ure, a oni su za isto to vrime došli do nas penjući se uzbrdo kroz snig koji je tribalo prtit. Svaka im čast! Svi su bili toliko ljubazni, od spasilaca do policije.

Nešto vam je ipak teško palo.

– Policija nas je ispitivala jesmo li bili u kakvoj svađi s poginulima. Moraju to po protokolu, razumimo, ali u tom momentu to nam je bilo ajme, baš teško...

Najgore ikad
Neću vas pitati kako vam je bilo čekati rezultate potrage, hoće li vam prijatelje pronaći žive. Kako se čovjek uopće može osjećati u takvoj situaciji!?

– Najgore ikad. Kad god bi nam javili da su nekoga našli i da nije živ, mi bi se iznova raspali. Nadali smo se do zadnjega, sve su to bili kršni momci, još dok smo bili gori, virovali smo da će se oni sami iskopat iz tog sniga, da će se vratit.

Marijo je bio i pun iskustva.

– Proša je Triglav pet puta, sa svih strana koje su puno teže od ove. Naša tura bila je najlakša, a nisu nam ni zimski uvjeti ništa novo, već smo to odrađivali. Bija je vrhunski vodič. I išli smo s punom opremom. Jedino nismo imali lavinske ruksake sa sondom i lopatom. Čovik na televiziji je reka da smo ih i imali, da nam ničemu ne bi poslužili u tom trenutku, s obzirom na to šta se dogodilo.

Je li ovo prvi put da ste išli u ovom sastavu, vas sedmero?

– Je.

Tonći je braću Roka i Andriju upozna na ovom putu.

– Vidija san da je to jedna prava, vedra familija, da su momci srčani. Mi se penjemo gori na Triglav, jedan od njih vadi mobitel, ja govorin: "Šta radiš to?", a on: "Stari, vatan signal, moran vidit kako Hajduk stoji protiv Vukovara." I onda je viknija: "Jebenti, nestalo mi je signala, sad ne znan jel ostalo 1:0 za nas!" Bili su toliko zaluđeni Hajdukon, išli su na gostovanja.

– Bili su tako ponosni šta su ispenjali Triglav – dodaje Mia.

Koliko će vam vremena trebati da opet krenete u planine?

Mia: Ne znam šta bi van rekla. Sad ne mogu zamislit da se negdi popnem bez Marija. Ja bi uvik nešto žugala, a on bi mi govorija: "Sve ti možeš." S njim sam sve ispenjala. Ima je u ruksaku opreme za svih nas. Dava bi ljudima svoju opremu, samo da njima bude lakše.

Tonći: Definitivno nikad više u snig! Ali smatram da bi Mariju bilo drago da nastavimo. Čovik je živija planinu.

Ovdje se Tonći rasplakao, pa nekako tihim glasom uspio nastaviti:

– Osjeća san se presigurno uz njega. Kad bi sad odusta od planinarenja, činilo bi mi se ka da san ga izda. Mislin da ću ić. I zbog njega i zbog braće, i oni su to zavolili i planirali di će dalje. Iako mi žena govori: "Jesi ti lud, nemoj da ti više padne na pamet, imaš troje dice." A šta se sniga tiče, ovo je moje zadnje planinarenje.

Bernard: Ljubav prema planini neće mi nestat, ali ne znan oću li više nać osobu koja će mi davat toliku volju, tako me motivirat.

I krenuše suze i niz Benjino lice...

Dubravko: U planine ću ić, to sigurno, ali ka šta je Tonći reka, ne da neću više na snig, nego neću gledat ni Zimske olimpijske igre na televiziji, a kamoli se penjat po snigu. Vrime čini svoje, ali zaboravit se neće nikada.

Nažalost, i nevrijeme je učinilo svoje. Odnijelo je tri mlada života.

Kažu da vrijeme čini svoje. Da s vremenom preboliš. Možda, netko prije, netko kasnije. Njih četvero neće nikada, piše Slobodna Dalmacija.

Još članaka iz "Vijesti"

Facebook