Slovenski gorski spašavatelj Sašo Dudić podijelio je s kolegama i javnošću osobno svjedočanstvo o zahtjevnoj akciji spašavanja hrvatskih planinara koje je u nedjelju zahvatila lavina na planini Tosc u Julijskim Alpama.

Njegovu emotivnu i iscrpnu objavu prenijela je Gorska reševalna zveza Radovljica, a u nastavku donosimo njezin prijevod u cijelosti:

''Budim se u kišan dan. Vani je mrak, pa u sedam palim svjetlo u kuhinji. Glas u glavi mi govori da će to biti miran dan, koji mogu provesti sa svojom obitelji. Dan ranije imali smo koordinacijski seminar u Ajdovščini za buduće spasioce i instruktore, pa sam bio tim više sretan što imam slobodan dan. Dvadeset minuta do osam, alarm zvoni. Jedva mogu vjerovati. Pogledam na telefon na kojem piše "spašavanje pod Roblekom". Automatski hvatam ključeve i telefon kada se moj petogodišnji sin i ja pogledamo u oči. "Tata, obećao si da ćemo ići u kazalište." U pravu je. Obećanja se moraju ispuniti, a ja sam odlučio dan prije posvetiti toj aktivnosti.

Danas je njegov dan. Pratim događaje na telefonu, ažuriram informacije, provjeravam broj sudionika i pretvaram se pred Lovrom da me ne zanima tekuća intervencija. Ubrzo vidim da dolaze do teško ozlijeđene osobe, koju je srušeno stablo udarilo u glavu i kritično ozlijedilo. Smirujem se. Znam da naše cure i dečki na terenu rade koordinirano i dobro.

Idemo na prvu dječju matineju ove godine. Obnavljamo manire u kazalištu, udobno se smještamo u sjedala i prepuštamo se novoj kazališnoj sezoni. Usred predstave počinje mi pištati telefon. Vadim ga iz džepa i brzo ga gasim. Često u kazalištu glumim suprotnu ulogu i znam kako glumca na pozornici zbunjuje telefon u dvorani. Sram me je, ali ipak gledam što se, dovraga, može događati na tako miran, kišni dan.

"LAVINA ODNOSI TRI PLANINARA NA TOŠCU! OBAVEZNA ZIMSKA OPREMA!“ Glava mi na trenutak prestaje kalibrirati. Lavina? Listopad? Zimska oprema, Tošc… Srećom, nemamo puno takvih intervencija. Pogotovo ne u listopadu. Ekipa je već umorna od teške intervencije jutros. Nema drugog načina. Moram ići.

Šapćem Lovri na uho "Oh, ako ti se predstava ne sviđa, reci mi.“ Okreće se prema meni "Najbolja je!“ šapće mi sa sjajem u očima. Nemam srca zgrabiti ga i iznijeti. Čekam kraj predstave. Tijekom pljeska objašnjavam mu situaciju. Unatoč godinama, on jako dobro zna što ovdje znače intervencije. Radi sve što mu kažem. Obuje cipele, obuče jaknu i brzim korakom jedva me prati do auta. Brzo vozim kući, dok razmišljam gdje sam spremio zimsku opremu i objašnjavam Lovri plan. On klima glavom i ponaša se kao najodraslija osoba. Prepun sam ponosa i adrenalina. Skupljam opremu kod kuće, spuštam Lovru, kažem mu da ga volim više od svega na svijetu i da ćemo ga uskoro vidjeti.

Vozim se prema Pokljuki. Na kraju ceste prema planini Konjščica sustižem dvojicu kolega, koji me čekaju kako bih brzo obukao jaknu i zavezao cipele. Jurimo naprijed pješice i ubrzo postaje jasno da je ovo jedna od onih intervencija gdje znaš zašto si odlučio postati gorski spašavatelj i istovremeno se pitaš što ti to treba. Blagi put kroz šumu je dug, ali lutamo uokolo još uvijek puni energije. Pitam za informacije, za jutarnju intervenciju... Kratimo putovanje šalama o tome tko je manje doručkovao i odvraćamo misli od situacije koja slijedi.

Na planinskom pašnjaku sustižemo još nekoliko spašavatelja. Zajedno nastavljamo prema vrhu Tošca. Staza postaje strma, spasioci ispred nas polako napreduju, gazeći snijeg ispred sebe i tražeći prolaze. Informacije kapaju jedna za drugom, svaka tamnija od prethodne. Tempo je brz i razgovor je odavno utihnuo. Ostao sam sam sa svojim koracima i mislima koje su me tjerale u mračne kutove, ali sam ih ipak vješto izbjegavao. Ipak, počeo sam razmišljati o energiji. U sedam ujutro pojeo sam jogurt i popio čašu vode. To je bila energija koju sam imao na raspolaganju. Znao sam da ću biti kod kuće uvečer ili sljedeći dan.

Padao je snijeg, vidljivost je bila slaba, a vjetar me podsjećao na pravu zimu. Još jednom vješto smirujem misli i tješim se da će me adrenalin održati. Usput susrećemo dva Mađara koji su hodali iza grupe Hrvata. Dodjeljujemo ih dvjema spasiteljicama da ih otprate natrag u dolinu, jer su vidno u šoku. Nastavljamo sami. Hodamo već sat i pol. Još uvijek nismo na lokaciji. Preda mnom na stazi leži pas za lavine koji njuškom žvače ogromne ledene kugle skupljene u krznu. Kolega i ja stajemo, skidamo rukavice i počinjemo mu pomagati. Nakon nekoliko minuta, ruke su mi potpuno promrzle, a pas ustaje i veselo trči naprijed.

Nakon otprilike pola sata hoda, stižemo do provalije. Sve više nas se okuplja ispred provalije. Sve je narančasto i crveno. Netko počinje hodati prema meni. Povlačim se. Sagnu glave u znak zahvalnosti. Kad pogledam iza njih, vidim koliko su potresena i u šoku četvorica hrvatskih planinara, koji su izbjegli lavinu, ali su mogli samo gledati svoja tri prijatelja kako su bespomoćni u borbi protiv prirode. Probijam se pored svih spasilaca do sidrišnih točaka. Pravimo plan i prvi počinje spuštati se niz uže u strmu provaliju. U međuvremenu, iznad nas pada snijeg. Brzo postavljamo dva promatrača i određujemo smjer povlačenja. U tom trenutku na lokaciji nas je tridesetak iz Radovljice, Bohinja i Jesenica. Unatoč velikom broju i različitim stanicama, posao ide dobro i koordinirano.

Jedan od spasilaca mi dodaje tešku torbu sa 100 metara dugim statičkim užetom.

"Evo, ovo je za spust." Neko vrijeme se osvrćem oko sebe kako bih vidio tko će se spustiti u neprohodnu jarugu punu kamenih skokova, zatim je stavljam na leđa i vežem se za već postavljeno uže. Izbacujem još nekoliko nervoznih šala kako bih otjerao mračne misli i već sam nekoliko metara ispod staze. Nakon prvog spusta, nalazim se ispod kamenog skoka s kojeg otopljeni snijeg teče poput vodopada. Ubrzo iznad sebe vidim spasioca sa psom za lavine. Spust je težak bez psa. Pomažem mu preko skoka i razveseljavam psa, koji je naviknut na uvjete, ali je i dalje vidno pod stresom. Odatle vodimo užad dalje u jarugu i polako se spuštamo dalje, pregledavajući lavinu usput.

Nakon otprilike 200 metara spusta, ostajemo bez užeta, a jaruga je barem 300 metara ispod nas. Dok se plan razrađuje, moje kolege i ja sondiramo strmo područje odmah iznad sljedećeg kamenog skoka. Trava pod snijegom je mekana, pa su ubodi sonde nejasni. Pomaže to što vrh sonde sa sobom nosi zemlju na površinu, pa znamo da nismo udarili nikoga. Unatoč relativno uskoj jaruzi, ispitivanje lavine osjeća se kao traženje igle u plastu sijena.

"Oh! Saša!" čujem pet metara ispod sebe. Nejc me zove. "Isprobaj ovo." Guram sondu u snijeg. Udara u nešto mekano i odbija se natrag. Osjećaj je potpuno drugačiji od svih ostalih uboda. Psovka mi izbija iz usta. Otvaram ruksak, brzo vadim lopatu i zovem ostale u pomoć. Počinjemo kopati i iskopavamo žrtvinu ruku, gotovo metar i pol duboko u snijegu. Vičem ostalima. Požure u pomoć i za nekoliko sekundi stižemo do glave. Iskopavamo ga cijelog i vrlo brzo shvaćamo da je mehanizam ozljede bio pretežak i da nažalost, unatoč svim našim naporima, žrtvi nema pomoći. Ostali se u tišini vraćaju svojim sondama, dok ja zovem liječnika da dođe i potvrdi najgore.

Nejc i ja ostajemo s iskopanim planinarom i prikupljamo upute liječnika na telefon kada iznad sebe čujem ono što najmanje želim - "LAVINA!!" Podignem pogled i vidim ogromnu bijelu masu kako se kotrlja niz provaliju iznad mene. U glavi mi se vrti film. Lavine me svake zime drže budnim i jako ih se bojim. Svaki spasilac u provaliji skače u stranu i nada se najboljem. Nejc i ja skačemo na drugu stranu kao i ostali. Samo pas, koji je utihnuo, ostaje na lavini. Grega pruža ruku s ruba provalije i povlači psa k sebi baš kad će joj lavina odnijeti dno. Pedeset metara iznad nas, Gorazd je vezan za uže. Kako je uspio pobjeći od lavine na užetu koje je bilo na izravnom putu lavine, nije mi jasno. Viče jesmo li svi dobro. Naprežem uši i "DA" dopire sa svih strana. Osjećam olakšanje.

Snažno udaram rukom o snijeg, želeći se otresti osjećaja koji mi je prolazio tijelom. Kako je uspio pobjeći od lavine na užetu koje je bilo na izravnom putu, ne razumijem. Viče jesmo li svi dobro. Naprežem uši i čujem "DA" iz svih kutova i strana. Zapanjen sam.

Srećom, vrijeme se poboljšalo i helikopter je prvi put tog dana lebdio iznad nas. Pokojnika smo utovarili u helikoptersku vreću i podigli ga s sigurne točke na čelično uže s vitlom u helikopter. U međuvremenu smo odlučili prekinuti radove do sljedećeg dana. Postalo je preopasno i mrak se nemilosrdno približavao našoj lokaciji. Naravno, još smo se morali izvući iz provalije. Helikopterom su dostavili još 200 metara užeta na mjesto rada, ali provalija je duža, strmija i izuzetno nestabilna.

Povratak? Dvanaest spasilaca i dva psa? Postoji put. Ali tko će ga pronaći pod snijegom? Ovdje nismo sigurni. Donijela se odluka da se svakog spasioca pojedinačno "zamota" u helikopter, koji bi nas odveo u dolinu. Nismo dugo razmišljali o ideji jer je vrijeme istjecalo. U prvoj rundi uzeo je ljude koji su promrzli. U drugom sam bio na redu ja. Pilot se spušta do mene, veže mi se u pojas i već sam izgubio kontakt s tlom. Sve se dogodilo tako brzo. Minutu kasnije bio sam u helikopteru. Ruke su mi bile toliko hladne da sam se jedva držao za ogradu od konopa koja se proteže uzduž letjelice. Mirno sjedim i divim se pilotu koji drži helikopter na mjestu dok ne podigne sve spasioce i psa u helikopter. Odvodi nas u dolinu. Posada odlučuje ići napuniti gorivo dok je još pet spasilaca i jedan pas zarobljeni u provaliji.

Vozimo se do automobila, a zatim u dolinu. Usput smo pratili što se događa s našim kolegama. Nakon više od sat vremena, svi smo spašeni iz provalije i sigurno prevezeni u dolinu zahvaljujući posadi Slovenske vojske i pilotu spasiocu.

U slučaju smrti i teških situacija tijekom intervencija, uvijek imam protokol da se istuširam vrućom vodom. Tamo sam dovoljno dugo da obradim stvari u glavi. Kad izađem iz tuša, te stvari ostavljam u tuš kabini. Danas nije iznimka. Loše spavam jer sam još uvijek pun adrenalina i smijem se samom sebi što se brinem da mi jedan jogurt ne bi dao dovoljno energije za cjelodnevni rad u visokim planinama.

Ujutro krećem na posao, a kolege se vraćaju na Pokljuku kako bi tražili još dvije nesretne osobe. Nažalost, brzo su pronađene, ali im nije bilo pomoći. U našim planinama dogodila se ogromna tragedija i tri su života izgubljena. Unatoč našoj brzoj akciji, bili smo neuspješni protiv sila prirode. Tijekom intervencije, u dolini se okupio ogroman broj novinara i svi mediji pričaju o tome. Naravno, kako i priliči modernom čovjeku, on iznosi svoja "stručna" mišljenja ispod objava, za koje ga nitko zapravo nije pitao. Žalosti me što se izreka "Planina nije luda, lud je onaj koji se penje.", degenerirala u ovo, i pretvorila se u situaciju u kojoj više ne znam tko je lud, ali svakako otvara mogućnost da netko tko napiše ovu izreku u komentarima ispod svake planinske nesreće bude taj koji će nastradati. 

Katastrofe ne miruju i znam za sebe da sam se odlučio baviti gorskim spašavanjem radi...spašavanja, a ne da bih osuđivao i kritizirao. 

Potrebno je pohvaliti i spomenuti izvrsnu suradnju svih uključenih u ovu izuzetno zahtjevnu intervenciju.

Izražavam iskrenu sućut rodbini i poznanicima, a ostalima želim zimsku sezonu koja će biti sigurnija i ljepša od njezina vrlo ranog i tragičnog početka ove godine.

Sretno!''