Europska unija sve se otvorenije suočava s neugodnom činjenicom: ne može više u potpunosti računati na trajnu američku sigurnosnu zaštitu, a istodobno nema učinkovit sustav koji bi joj omogućio brzo i jedinstveno političko djelovanje. Ključni problem leži u tome što se o najvažnijim pitanjima – ponajprije vanjskoj i sigurnosnoj politici, ali i o proširenju Unije – i dalje odlučuje jednoglasno.

Kako piše Index, upravo taj sustav sve češće dovodi do blokada koje EU čine sporom i nemoćnom u trenucima kada su potrebne brze odluke. Zato se u Bruxellesu sve glasnije govori o prelasku na odlučivanje kvalificiranom većinom, model u kojem nije potrebna suglasnost svih članica, već potpora najmanje 55 posto država koje predstavljaju najmanje 65 posto stanovništva Unije.

Koliko je pravo veta korišteno kao sredstvo blokade, pokazuje istraživačko izvješće izrađeno za Europski parlament. Između 2016. i 2022. države članice posegnule su za vetom najmanje trideset puta. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen zato je u govoru o stanju Unije pozvala na napuštanje jednoglasnosti, barem u određenim područjima, poručivši da je vrijeme da se Europa “oslobodi okova” postojećeg sustava.

Ove rasprave dodatno dobivaju na težini u trenutku kada se mijenja i američka strateška perspektiva. Prema novoj Nacionalnoj obrambenoj strategiji SAD-a za 2026. godinu, fokus Washingtona pomiče se prema vlastitoj državi, zapadnoj hemisferi i Indo-pacifiku, dok Europa postaje područje sekundarnog interesa, navodi Defence24.

Primjeri paralize europske politike već su dobro poznati. Cipar je 2020. blokirao sankcije protiv Bjelorusije, dok se danas Mađarska i Slovačka često spominju kao simboli blokada, osobito u kontekstu pomoći Ukrajini. Mađarska, prema podacima organizacije Carnegie Europe, blokira više od polovice odluka EU-a u području vanjske politike i koristi veto kao sredstvo pritiska na Bruxelles, piše Index.

Upravo rat u Ukrajini dodatno je ogolio slabosti sustava jednoglasnosti. Pojedine države mogu zaustaviti ne samo vojnu i financijsku pomoć, nego i političke odluke povezane s budućim proširenjem Unije, uključujući i potencijalni ulazak Ukrajine u EU.

Zbog toga je skupina od devet država – među kojima su Njemačka, Francuska, Italija i Španjolska – još 2023. pokrenula inicijativu za reformu odlučivanja u vanjskoj i sigurnosnoj politici. No prijedlog nailazi na snažan otpor manjih članica koje strahuju da bi u sustavu većinskog glasanja izgubile ključni mehanizam zaštite svojih nacionalnih interesa.

Među protivnicima takvih promjena je i hrvatski predsjednik Zoran Milanović. On je jasno poručio da ne podržava ideju uvođenja kvalificirane većine u kontekstu proširenja EU-a, naglašavajući da je pravo veta instinktivna obrana malih država od dominacije velikih.

Slično stajalište zauzeli su i HDZ-ovi eurozastupnici nakon što je Europski parlament usvojio izvješće koje otvara prostor za razmatranje ukidanja ili zaobilaženja veta u pojedinim fazama pristupnih pregovora. Eurozastupnica Željana Zovko upozorila je da zemlje koje imaju povijesno iskustvo hegemonije neće prihvatiti neravnopravan položaj u odlučivanju.

Paradoks cijele rasprave jest u tome što je za ukidanje prava veta potrebna – jednoglasna odluka. Drugim riječima, reformu moraju odobriti upravo one države koje od postojećeg sustava imaju najviše koristi. Think-tank Centre for European Reform navodi da postoje dva moguća puta: dugotrajna izmjena temeljnih ugovora ili korištenje tzv. “passerelle” klauzula za brži prijelaz na većinsko glasanje. No i za to je opet potrebna jednoglasnost.

Stručnjaci upozoravaju da veto, koliko god usporavao procese, ima i svoju ulogu. Saskia Hollander iz nizozemskog instituta Clingendael ističe da on potiče kompromis i traženje rješenja koja imaju široku potporu, što je jedna od temeljnih snaga Europske unije.

S druge strane, američki filozof Francis Fukuyama smatra da EU bez prelaska na kvalificiranu većinu neće moći ostvariti politički utjecaj razmjeran svojoj ekonomskoj snazi. Po njemu, blokade koje nameću pojedine male države ozbiljno potkopavaju sposobnost Unije da djeluje kao globalni akter.

Rasprava o pravu veta tako postaje rasprava o samoj prirodi Europske unije: treba li prednost dati učinkovitosti i brzini odlučivanja ili očuvanju sustava koji manjim državama jamči snažniju zaštitu. Odgovor na to pitanje, čini se, Europu tek čeka – a Hrvatima se možda neće svidjeti.