Na Gradskom groblju u Krapini, veliki broj ljudi došao je odati počasti velikom sportašu i velikom čovjeku Željku Rumbaku, koji nas je zauvijek puno prerano napustio u 57 godini života. Među brojnima koji su mu došli odati počast bili su i župan KZŽ Željko Kolar, gradonačelnik Grada Krapine Zoran Gregurović, Tomo Butina, njegov bivši trener Ilija Lončarević, suigrači Ivica Antolić, Stipe Brnas, Zvjezdan Brlek, Franjo Kučko, Igor Čalo, Ivan Cvjetković, Krešimir Bronić, legendarni Zorislav Srebrić, predsjednik NS KZŽ Stjepan Merkaš- Krojf i mnogi mnogi drugi suigrači, sugrađani, susjedi, prijatelji i poznanici.

Željko Rumbak rođen je Podgori Krapinskoj gdje je proveo cijeli svoj životni vijek u kući s majkom Marijom, prerano preminulim ocem Brankom i sestrom Brankom. Školovanje je započeo u Podgori, a nastavio u Krapini u Osnovnoj školi August Cesarec. Srednju školu općeg smjera završio je u Krapini, a svoje obrazovanje završio u strukovnoj školi kao tekstilni tehničar u Zaboku. Bez obzira što je živio uz Kratex, život ga je usmjerio u sport i nogomet. Rumbak je igračku karijeru započeo u NK Zagorec iz Krapine, gdje su ga suigrači i publika zavoljeli kao pouzdanog i hrabrog vratara, a povremeno i kao vrsnog napadača. Krapinčani još uvijek prepričavaju onu čudesnu sezonu 1997. / 1998. godinu kada je Zagorec igrao
kvalifikacije za ulazak u Prvu hrvatsku nogometnu ligu  a njegova vrata branio je Rumbak.

Tijekom svoje karijere branio je boje NK  Samobora, INKER Zaprešića u generaciji '92. koja je osvojila prvi hrvatski kup i Varteksu iz Varaždina gdje je proglašen za najboljeg hrvatskog vratara. Nakon uspješne igračke karijere gradio je jednako uspješnu trenersku karijeru završivši na Nogometnoj akademiji HNS-a za trenera UEFA A za vratare. Trenersku karijeru započeo je 2005. godine u Inter Zaprešiću. Nakon osam godina prešao je u Sesvete, a od 2014. bio je i trener vratara u Dinamu II, član stožera Hrvatske nogometne reprezentacije U-17 te član stožera selekcije Nogometnog saveza Krapinsko zagorske županije od 2010. godine.

Sa svojim prijateljima i kolegama Darkom Horvatom i Tomislavom Pelinom pokrenuo je vratarsku akademiju na igralištu NK Radoboj, gdje su brojni mladi vratari naučili prve elemente vratarske tehnike. Malo ljudi zna da je kao trener učestvovao u razvoju Dominika Kotarskog, Josipa Posavca, Mateja Delača i još mnogih drugih kvalitetnih vratara. Bio je uzor mnogim generacijama, uvijek spreman pomoći savjetom, nerijetko je mlađim vratarima darovao opremu. No ono što je najvažnije usadio im je volju i želju za nadmetanjem i pobjedom. Imao je u sebi taj snažan pobjednički mentalitet, koji je lakoćom prenašao na druge. Na travnjaku je bio beskompromisni borac, pa su mu suigrači i prijatelji dali nadimak Rambo. No Rambo je bio samo na travnjaku i u borbi s opakom bolešću.

U privatnom je životu bio brižljiv suprug svojoj dragoj Blaženki, a ta je lijepa ljubavna romansa na svijet donijela Renata i Tenu, jednako dobre mlade ljude kao što su im i roditelji. Blaženka, Renato i Tena bili su njegova oaza mira i sreće iz koje je crpio nadnaravnu snagu, a u zadnje vrijeme velika su mu radost bili unuci Jakov i Nolan. Posljednjih osam godina Željko s borio teškom bolesti. Mnogi su ga otpisali već na početku, ali samo oni koji ga nisu dobro poznavali kao i njegovu tjelesnu i mentalnu snagu. Upravo ta borba ga i najbolje oslikava. Bio je nevjerojatno hrabar, nikada nije kukao i pitao zašto se to baš njemu događa, već se borio do krajnjih granica. Kada bi mnogi odustali on se još jače borio.

-Zvone još njegove riječi kako smo mi ljudi licemjerni, jer prizivamo Boga samo onda kada smo bolesni, da nas ostavi što duže na životu. Vjerovao je u Boga više od svih nas koji smo ga okruživali, a mi smo se divili njegovoj neizmjernoj duhovnoj i fizičkoj snazi – riječi su shrvanog Franje Kučka, njegovog velikog prijatelja, koji je zajedno s njegovom obitelji do kraja bio uz Željka. Franjo je napisao dirljiv govor koji nije mogao pročitati, već ga je umjesto njega pročitao Danijel Likar. Ima tako nekih ljudi koji jednostavno isijavaju dobrotom, poštenjem, požrtvovanošću,snagom i nikada o njima nismo čuli ni jednu lošu riječ. Malo ih je, ali ih ima. Jedan od njih
zasigurno je bio Željko Rumbak. Bio je potpuno ostvaren čovjek, ali je nažalost otišao puno prerano.

Hvala Ti dragi naš Željko za sve dobro što si učinio za ovaj svijet, a dobrog je u tebi bilo zaista mnogo. Supruzi Blaženki, djeci Renatu i Teni, majci Mariji, sestri Branki i ostaloj tugujućoj obitelji izražavamo duboku i iskrenu sućut. Hvala Vam što ste dozvolili da ovako velikog čovjeka dijelimo s Vama!