Foto: Pexels

Kada govorimo o nasilju u obitelji, većina će ljudi najprije pomisliti na ženu koju zlostavlja suprug ili partner. I to nije neobično jer su žene daleko češće žrtve najtežih oblika obiteljskog nasilja. No, što kada je žrtva muškarac? Hoće li priznati da ga netko u vlastitoj obitelji vrijeđa, ponižava, kontrolira, zastrašuje ili fizički napada? I još važnije, hoće li mu netko vjerovati kada odluči potražiti pomoć?

Upravo tim pitanjima bavimo se u ovom našem serijalu o muškarcima žrtvama nasilja u obitelji. U drugom nastavku, odnosno, pretposljednjem članku, objavili smo i podatke Policijske uprave krapinsko-zagorske prema kojima su muškarci činili čak 42,1 posto evidentiranih žrtava prekršaja nasilja u obitelji na području Zagorja od početka 2024. do kraja kolovoza 2026. godine. Kod kaznenog djela nasilja u obitelji taj je udio znatno manji, 13,1 posto, no i ti podaci pokazuju da nasilje nad muškarcima nije nešto što se događa samo iznimno.

Zašto onda o muškarcima koji trpe nasilje toliko rijetko čujemo? O tome smo razgovarali s Anetom Škreblin, ravnateljicom Doma za žrtve nasilja u obitelji NOVI POČETAK, ustanove koju je osnovala Krapinsko-zagorska županija i koja pruža pomoć žrtvama nasilja bez obzira na njihov spol.

'Od muškaraca se očekuje da budu jaki i dominantni'

Škreblin smatra da dio odgovora na pitanje zašto muškarci rjeđe traže pomoć treba potražiti u društvenim očekivanjima koja se generacijama prenose na muškarce i žene.

– Žene su kroz povijest često bile u podređenom položaju. Dugo su se morale boriti za pravo glasa, pravo na rad i ravnopravnost, dok su muškarci tradicionalno bili na položajima moći i donosili odluke. Mislim da današnje razlike proizlaze i iz očekivanja koja društvo ima prema muškoj i ženskoj ulozi. Od žena se očekuje da budu odgovorne za odnose unutar obitelji, da skrbe, brinu i budu emocionalne. Dugo je postojalo i uvjerenje da, ako nešto nije dobro u braku ili obitelji, to treba ostati unutar četiri zida i da žena jednostavno mora pretrpjeti. S druge strane, od muškaraca se očekuje da budu jaki, dominantni, da privređuju, skrbe o obitelji, odlučuju i rješavaju probleme. Vjerujem da upravo u tim očekivanjima leži dio razloga zbog kojih se muškarci rjeđe obraćaju za pomoć, bilo da je riječ o psihološkoj pomoći ili specijaliziranoj pomoći žrtvama nasilja u obitelji – objašnjava Škreblin.

Problem je, dodaje, što muškarcu koji je odrastao s uvjerenjem da mora biti snažan i sposoban sam riješiti svaki problem može biti iznimno teško prihvatiti da je upravo on osoba kojoj je potrebna zaštita.

– I kod žena i kod muškaraca susrećemo strah da im se neće vjerovati, iako razlozi nisu uvijek isti. Kod muškaraca je to često povezano upravo sa slikom koju društvo ima o njima, ali i slikom koju oni imaju sami o sebi. Ako muškarac smatra da mora biti jak, dominantan i da je on taj koji rješava probleme, onda spoznaja da je žrtva nasilja može ozbiljno narušiti njegovu sliku o sebi. To može utjecati i na njegovo mentalno zdravlje. Zato vjerujem da se muškarci teže odlučuju potražiti pomoć, čak i onda kada im je ona doista potrebna – ističe ravnateljica.

Pet muškaraca zatražilo je pomoć, jedan je bio i u sigurnoj kući

Dom NOVI POČETAK nije samo sigurna kuća, kako se često misli. Riječ je o ustanovi socijalne skrbi koja pruža dvije vrste usluga: smještaj žrtava nasilja na tajnoj lokaciji i savjetovanje u izdvojenom prostoru u Zaboku.

Prema podacima koje nam je iznijela ravnateljica, pomoć ustanove dosad je koristilo pet muškaraca, a jedan od njih bio je smješten i u sigurnoj kući.

– Mi u svakoj prilici naglašavamo da svoje usluge pružamo i muškarcima i ženama. Nasilje je nasilje, bez obzira na spol, dob ili obrazovanje osobe koja ga doživljava. Naravno da je važno razumjeti širi društveni kontekst i razlike između muškaraca i žena kako bismo mogli pružiti odgovarajuću podršku, ali svaka žrtva ima pravo na pomoć. Na području naše županije u posljednjih je nekoliko godina učinjeno mnogo toga. Osim sigurne kuće i savjetovališta, imamo i psihološku službu kojoj se građani mogu obratiti, a stručnjaci ih, prema potrebi, mogu uputiti na specijalizirane oblike pomoći – kaže Škreblin.

Posebno naglašava da dolazak u savjetovalište ne znači da osoba mora napustiti dom ili pokrenuti neki postupak. Ondje se mogu javiti i oni koji još nisu sigurni doživljavaju li nasilje ili jednostavno ne znaju kome se obratiti.

– U savjetovalištu pružamo psihološko, socijalno i pravno savjetovanje. Mogu nam se javiti osobe koje doživljavaju neki oblik nasilja, ali možda još nisu sigurne kako pristupiti problemu ili koje su institucije nadležne za pružanje pomoći. Sve naše usluge, i smještaj i savjetovanje, povjerljive su, uz zaštitu tajnosti podataka. To vrijedi za svaku žrtvu nasilja, bez obzira na spol – naglašava ravnateljica.

Nasilje ne počinje uvijek udarcem

Jedan od problema u prepoznavanju nasilja jest i činjenica da mnogi ljudi pod nasiljem podrazumijevaju isključivo fizički napad. No, prema iskustvu stručnjaka koji svakodnevno rade sa žrtvama, nasilje često počinje mnogo prije prvog udarca.

– Kada kažemo nasilje, najprije pomislimo na udarce, šamare, ozljede i modrice. Međutim, naša iskustva pokazuju da nasilje najčešće počinje psihološkim i emocionalnim oblicima, poput prijetnji, vrijeđanja, omalovažavanja i zastrašivanja. Posebno bih izdvojila različite oblike kontroliranja žrtve. To može biti ograničavanje kontakata s obitelji, prijateljima ili kolegama, ograničavanje kretanja, određivanje kamo osoba smije ići, provjeravanje mobitela i slično. Tu su i manipulacije, ucjene te različiti oblici ekonomskog nasilja – objašnjava Škreblin.

Ekonomsko nasilje može uključivati uskraćivanje pristupa vlastitom novcu, zabranu zapošljavanja, oduzimanje zarade ili stvaranje dugova na ime žrtve. Iako se o takvim oblicima nasilja rjeđe govori, njihove posljedice mogu biti ozbiljne jer osobu dovode u položaj ovisnosti o počinitelju.

Pritom je važno naglasiti da svaki partnerski sukob ili svađa nisu automatski nasilje u obitelji. Kako prepoznati razliku?

– Jedna od važnih razlika između sukoba između dvoje partnera ili drugih članova obitelji i nasilja jest način na koji se moć koristi unutar odnosa. O nasilju često govorimo kada jedna osoba koristi svoju psihološku, socijalnu ili financijsku moć kako bi drugu osobu kontrolirala ili dovela u podređeni položaj, pri čemu se žrtva može osjećati uplašeno, osjećati sram ili krivnju, a ponekad i samu sebe počinje smatrati odgovornom za nasilje koje doživljava. Međutim, važno je naglasiti da nasilje ne mora uvijek uključivati dugotrajan obrazac kontrole ili izraženu neravnotežu moći, već se može očitovati i kroz pojedinačne nasilne postupke. Zato je važno ne promatrati samo jedan izdvojeni događaj, primjerice onaj zbog kojeg je intervenirala policija, nego sagledati i širi kontekst odnosa, prethodna ponašanja i dinamiku između tih osoba. Pritom svaki nasilni čin treba shvatiti ozbiljno, neovisno o tome postoji li povijest nasilja – pojašnjava ravnateljica.

Takvi obrasci ponašanja nisu vezani isključivo uz nasilje nad ženama. I muškarac može biti žrtva supruge ili partnerice, ali i drugog člana obitelji, primjerice odraslog djeteta, roditelja ili brata. Upravo zato Škreblin naglašava važnost sagledavanja šireg konteksta obiteljskih odnosa, obrazaca ponašanja i dinamike moći kako bi se nasilje pravodobno prepoznalo i žrtvi pružila odgovarajuća zaštita i podrška.

'Odlazak od nasilnika ne znači da je nasilje prestalo'

U razgovoru smo se dotaknuli i situacija u kojima počinitelj nasilja pokušava manipulirati institucijama, pa čak i sam prijavljivati osobu koju zlostavlja. Škreblin potvrđuje da se u radu susreću i s takvim slučajevima.

– Kada žrtva prijavi nasilje i ode od počinitelja, bilo u sigurnu kuću ili na neko drugo mjesto, to ne znači da će nasilje prestati. Upravo je trenutak odlaska često najrizičniji za žrtvu jer tada prekida kontrolu koju je počinitelj imao nad njom. Nasilje se nakon odlaska može nastaviti drugim kanalima, primjerice kroz manipulacije sustavom, osobito kada su uključena zajednička djeca i kada je potrebno urediti pitanja roditeljske skrbi. Nažalost, to su načini na koje počinitelj može nastaviti nasilje i nakon što je žrtva fizički otišla od njega – upozorava.

Upravo zato pomoć žrtvama ne završava nužno njihovim izlaskom iz sigurne kuće. Smještaj je, sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi, vremenski ograničen na šest mjeseci, iznimno do godinu dana, no savjetovalište ostaje dostupno i nakon toga.

– Oporavak od nasilja nema neki određeni vremenski rok. Mi korisnicima tijekom smještaja osiguravamo osnovne životne potrebe, ali i psihosocijalnu podršku. Pomažemo im kroz različite postupke, primjerice razvoda ili rješavanja pitanja skrbi o djeci, i nastojimo ih osnažiti za život bez nasilja. Kada smještaj završi, osobe kojima je i dalje potrebna podrška mogu je nastaviti dobivati kroz naše savjetovalište – objašnjava Aneta Škreblin.

Za muškarce koji trpe nasilje u obitelji prvi korak ne mora biti odlazak u policiju ili napuštanje doma. Ponekad je dovoljno najprije razgovarati sa stručnom osobom, opisati što se događa i saznati koje su mogućnosti pomoći. Upravo zato važno je da znaju kako postoje ustanove poput Novog početka, u kojima ih neće odbiti samo zato što su muškarci. Jer pravo na život bez nasilja ne ovisi o tome je li žrtva muškarac ili žena.

*Ovaj članak objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.