Iako hrvatski branitelj iz Vrbice Đuro Kovačević tvrdi da je sasvim “mali, obični čovjek”, on to nikako nije. Njegov nevjerojatan ratni put svjedoči o tome kolike je bitke dobio i stoga bespredmetno spada u heroje Domovinskog rata. Međutim, skromni Đuro kaže da su “pravi heroji mrtvi”, te da on kao običan građanin nastavlja svoj život.

Sugovornik portala Dnevno.hr jedan je od dvojice branitelja koji su preživjeli poznatu “štafetu smrti” organiziranu tijekom proboja iz Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru, prilikom čega su naletjeli na minsko polje u kojemu su danima izranjavani, bez vode i hrane, umirali jedan po jedan.

Đuro i Ivica Jurčan preživjeli su ovaj pakao, no jedan od onih koji su ostali beživotno ležati bio je Žarko Manjkas Crvenkapa. Njegova majka Ana, kaže Đuro, tražila je tijelo svoga sina do zadnjeg atoma snage, a on joj je u tome pomogao. Ovaj događaj je djelomično opisao na Facebooku i usput objavio jednu iznimnu fotografiju koja je potresla internet.

“Dok je još bila živa, Ana Manjkas tražila je da je povedem na polje kod Marinaca, kod rijeke Vuke. Međutim, te 1998. polje je još bilo minirano. Trava je bila visoka i bilo je vrlo stresno, ali mi smo kročili u to polje. Pamtim da je njegova majka bila pod sedativima i da se tresla… ”

S njima je, kaže, bio i školski prijatelj Žarka Manjkasa, pa su se na tom polju pomolili i zapalili svijeću: “Tada nismo znali da su njezin sin sa još trojicom leži zakopan svega stotinjak metara dalje, gdje će nakon nekoliko godina biti i ekshumiran. Na žalost, njegova majka to nije doživjela.

Đuro Kovačević ne propušta ovakva sjećanja dijeliti sa svojim prijateljima na Facebooku, no dodaje kako njegovi bliži smatraju da to nema pretjeranog smisla:

“Imam brojne zapise iz Domovinskog rata i shvaćam da je on prošao prije 30 godina. Međutim, zaboraviti ga mogu samo oni koji u njemu nisu sudjelovali. Pomalo sam razočaran što je moja okolina ravnodušna prema tim zbivanjima, a i sudionicima bez kojih danas ne bi bilo Hrvatske”, kaže naš sugovornik koji je u rat otišao sa 21 godinu i koji je preživio polje smrti.Ipak, za njega to preživljavanje nije bio kraj, već “vjetar u leđa” za dalje oslobađanje okupiranih područja: “Preko četiri mjeseca u bolnici sam ležao više mrtav nego živ, težak samo 49 kilograma. Zatim štake i invalidska kolica, pa nakon kratkog oporavka odlazak na bojišnice u BiH”.