Ilustracija: Zagorje.com

Nasilje u obitelji problem je o kojem se posljednjih godina sve više govori, no neke njegove žrtve i dalje ostaju gotovo nevidljive. Upravo smo zato pokrenuli i ovaj kratki serijal članaka pod nazivom „Manjina o kojoj se šuti – muškarci žrtve nasilja u obitelji”, u kojem smo tijekom proteklih nekoliko tjedana pokušali odgovoriti na pitanja koliko je muškaraca izloženo nasilju, zašto o tome često šute i kakvu pomoć mogu dobiti. U ovom, šestom i završnom nastavku, donosimo najvažnije zaključke našeg istraživanja, ali otvaramo i pitanje koje se tiče svih nas: Što možemo učiniti da nasilja u obitelji bude manje?

Od samog početka ovog serijala naglašavali smo jednu važnu stvar. Njegov cilj nije bio umanjivati nasilje nad ženama, koje je iznimno ozbiljan društveni problem, niti relativizirati zabrinjavajuće podatke o femicidima u Hrvatskoj. Žene su daleko češće žrtve najtežih oblika nasilja u obitelji i o tome se mora nastaviti govoriti jasno i bez zadrške. No, činjenica da su žene većina žrtava ne znači da treba zanemariti muškarce koji također trpe nasilje. Upravo njima posvetili smo ovaj serijal, jer svaka žrtva zaslužuje da je se čuje, da joj se vjeruje i da dobije odgovarajuću pomoć.

Više od 400 muškaraca evidentirano kao žrtve

A da nasilje nad muškarcima nije tek nekakva rijetka pojava, pokazali su nam konkretni podaci Policijske uprave krapinsko-zagorske. Naime, od početka 2024. do kraja kolovoza 2026. godine na području Zagorja evidentirano je ukupno 968 žrtava prekršaja nasilja u obitelji. Među njima je bilo čak 408 muškaraca, odnosno 42,1 posto.

Kod kaznenog djela nasilja u obitelji slika je bitno drukčija. U istom razdoblju evidentirano je 290 žrtava, od kojih je 38 muškaraca, odnosno 13,1 posto. Žene su, dakle, u toj kategoriji činile veliku većinu žrtava. Važno je pritom naglasiti da je riječ o dvjema različitim pravnim kategorijama te da se navedene brojke ne mogu jednostavno zbrajati i predstavljati kao broj različitih osoba.

Ipak, već i ti podaci jasno pokazuju da u Zagorju postoje brojni muškarci koji su evidentirani kao žrtve nasilja u obitelji. A koliko je onih koji nasilje nikada nisu prijavili, nitko sa sigurnošću ne može reći.

Zašto muškarci šute?

Upravo o tome razgovarali smo s Anetom Škreblin, ravnateljicom Doma za žrtve nasilja u obitelji NOVI POČETAK, te Gordanom Kamenečki, vodećom psihologinjom Psihološke službe Doma zdravlja Krapinsko-zagorske županije.

Obje su nam sugovornice, svaka iz perspektive svojeg stručnog rada, ukazale na problem društvenih očekivanja koja muškarcima često otežavaju priznavanje da su žrtve nasilja. Naime, muškarca se tradicionalno doživljava kao snažnu osobu koja mora biti sposobna sama riješiti svoje probleme. Priznati da ga supruga ili partnerica ponižava, ucjenjuje, zastrašuje ili fizički napada za neke muškarce znači suočiti se ne samo s nasiljem, nego i s vlastitim osjećajem srama te strahom od reakcije okoline.

No, naši su razgovori pokazali i da se muškarci ipak obraćaju za pomoć. Tako smo doznali da je usluge Doma NOVI POČETAK koristilo pet muškaraca, od kojih je jedan bio smješten i u sigurnoj kući. Gordana Kamenečki potvrdila nam je pak da su se Psihološkoj službi Doma zdravlja KZŽ javljali muškarci zbog nasilja svojih partnerica, uključujući slučajeve ucjenjivanja, prijetnji i problema s ostvarivanjem kontakata s djecom.

Pritom valja naglasiti da svaka partnerska svađa, neslaganje ili problem tijekom razvoda ne predstavlja nasilje. No, kada se pojave prijetnje, prisila, zastrašivanje i sustavno ponižavanje, riječ je o ponašanjima koja se ne smiju olako shvaćati.

Prevencija počinje mnogo prije nasilja

Ipak, tijekom razgovora s našim sugovornicama dotaknuli smo se i pitanja koje nadilazi problem muškaraca kao žrtava. Naime, koliko god bilo važno prepoznati nasilje, zaštititi žrtve i osigurati im pomoć, jednako je važno pokušati spriječiti da do nasilja uopće dođe.

Gordana Kamenečki pritom je ukazala na važnost obitelji i društvenog okruženja u kojem odrastamo, jer se upravo ondje od najranije dobi oblikuju naši stavovi, odnosi prema drugim ljudima i načini rješavanja sukoba.

Slično razmišlja i Aneta Škreblin, koja smatra da prevencija mora početi mnogo prije nego što do nasilja dođe, ali i da se ne smije svesti samo na edukaciju i pomoć žrtvama.

– Prevencija je kompleksno pitanje, ali ne zato što ne znamo što treba raditi, nego zato što se mora provoditi na više razina i mora biti dosljedna. Od najranije dobi s djecom treba raditi na emocionalnim, socijalnim i komunikacijskim vještinama, međusobnom poštovanju, toleranciji i postavljanju osobnih granica. To se radi u vrtićima i školama, ali iste poruke moraju dolaziti i iz obitelji jer škole ne mogu preuzeti odgoj djece. Jednako tako, cijelo društvo mora jasno i nedvosmisleno osuditi svaki oblik nasilja. Tu ne smije biti nikakvog 'ali' – govori Škreblin.

Što je s onima koji čine nasilje?

No, smatra da se u javnosti premalo govori o radu s počiniteljima nasilja.

– Sustav podrške žrtvama u posljednjih je nekoliko godina značajno napredovao, iako još ima prostora za poboljšanja. Ali dio o kojem se rjeđe govori jest rad s počiniteljima. Postoji mjera psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja i mislim da bi tu trebalo djelovati dosljednije. Jer, ako smo pomogli žrtvi, a počinitelja prepustili samome sebi, zapravo smo odradili samo pola posla. Taj počinitelj može sutra zasnovati novi odnos ili biti nasilan prema drugim članovima obitelji. Zato moramo raditi i na tom dijelu problema, a posljedice za počinjeno nasilje moraju biti konkretne i dosljedne – poručuje.

Drugim riječima, zaštita žrtve mora biti prvi i neodgodiv korak, ali time problem nije nužno riješen. Ako osoba koja je počinila nasilje ne promijeni svoje ponašanje, postoji opasnost da će se nasilje ponoviti, bilo prema istoj ili nekoj drugoj osobi. Zato su, uz odgovarajuće sankcije, važni i stručni tretmani kojima se nastoji utjecati na nasilne obrasce ponašanja.

Za kraj Škreblin ističe da nasilje nije privatni problem pojedine obitelji, nego problem cijelog društva.

– Znamo što trebamo raditi i s kim trebamo raditi, ali provedba svih tih aktivnosti mora biti dosljednija. Od policije, pravosuđa i sustava socijalne skrbi do odgojno-obrazovnih ustanova, svatko ima svoju ulogu. Kada bismo imali više koordinacije i sustavniji pristup, vjerujem da bi se i žrtve, bez obzira na to jesu li žene ili muškarci, ranije i lakše odlučivale potražiti pomoć. A možda bi i oni koji su skloni nasilju ozbiljnije razmislili o posljedicama svojeg ponašanja – zaključuje Aneta Škreblin.

Time završavamo naš serijal „Manjina o kojoj se šuti”, u kojem smo nastojali skrenuti pozornost na muškarce koji trpe nasilje u obitelji, a o kojima se u javnosti znatno rjeđe govori. Njihova iskustva ne umanjuju patnju žena koje su žrtve nasilja, kao što ni ozbiljnost nasilja nad ženama ne smije biti razlog da se o muškim žrtvama šuti. Jer nasilje nije ništa manje ozbiljno zato što je žrtva muškarac, a jednako pravo na zaštitu i pomoć mora imati svaka žrtva, bez obzira na spol ili dob.

*Ovaj članak objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.