Obitelj Franjčić doslovce je preko noći odlučila preseliti se iz Zaboka u Hrvatskom zagorju u Sloveniju nakon što su njihovu djetetu, tada 10-godišnjem Tinu s dijagnozom iz spektra autizma, preciznije Aspergerovim sindromom, slomili ruku u školi.

– Više nismo znali što da napravimo. Suprug je radio za slovensku firmu i u samo 15 dana preselili smo se u Mursku Sobotu – kaže Tea Franjčić, prisjećajući se kako je u Zaboku Tin zlostavljan, kako je doma dolazio krvav, s masnicama, razrezane arkade i s čvorugama na glavi, piše Večernji list.

– Bacali su ga po podu, šutali nogama, prijetili mu na razne vulgarne načine i to je sve bilo do njegove desete godine, a onda su mu i slomili ruku – sjeća se Tea, inače majka šestero djece koja uz Tina ima još jedno dijete s teškoćama, predškolca Vitu kojemu je dijagnosticiran ADHD.

Obitelj je u Murskoj Soboti tri godine i nije požalila zbog selidbe. Naprotiv! Imaju neusporedivo bolja iskustva sa slovenskim nego s hrvatskim zdravstvenim, obrazovnim i socijalnim sustavom, ne samo kad je riječ o Tinu i Viti, nego i drugoj djeci, pa i njihovim, roditeljskim pravima. U školi u Zaboku rekli su im da će dječak imati individualizirani pristup, čak je dobio i asistenta koji je trebao biti s njim cijelo vrijeme, ali kasnije su saznali da bi ga za vrijeme odmora ostavljali ispred zbornice, samoga, a svi učitelji bili bi u zbornici, iza zatvorenih vrata. Majka nikad nije dobila ni individualizirani program na uvid.

– I sve bismo to još izdržali, jer je Tin bistar i voli učiti, ali je problem bilo vršnjačko nasilje. Tri sam godine pisala mailove, molila ih da nešto naprave i nikad nitko ništa nije napravio. Uvijek je bio kriv Tin jer on ima autizam, a nakon što su mu slomili ruku razvio je i depresiju, anksioznost, PTSP i razne popratne dijagnoze i od straha uopće nije mogao doći ni 500 metara do škole – kaže Tea, napominjući da još čuva sve mailove koje je slala školi i sve slike ozljeda djeteta.

– Prijavili smo tada školu inspekciji, pravobraniteljici za djecu, pravobraniteljici za osobe s invaliditetom, MUP-u, Centru za socijalnu skrb i Agenciji za odgoj i obrazovanje. U Agenciji smo imali timske sastanke. Inspekcija je dokazala nepravilnosti u školi, za što također postoje nalazi. Škola je dobila i nadzor. Međutim, već je bilo kasno jer je moje dijete bilo uništeno – govori Tea Franjčić, uspoređujući ta bolna iskustva iz hrvatske škole s novom sredinom.

– Kad smo tek došli u Sloveniju, Tin je krenuo u redovnu školu s braćom i sestrama i bilo je u redu. Ja sam poslala sve nalaze, a sa Zavoda za školstvo odmah je dobio individualni program. Brzo smo imali timski sastanak i sve je riješeno u prva dva mjeseca. Dobio je i asistenta, znači svu podršku. Prema odluci Zavoda za školstvo čak je i učionica prilagođena. Imao je svoj didaktički kutak, hrpu pomagala za koja nisam ni znala da postoje u školama, a očito postoje. I to je funkcioniralo dvije godine. Družio se i imao je prijatelje. I ocjene su bile u uredu, a onda ga je pretprošle godine napao jedan dečko na igralištu izvan škole i sve mu se vratilo – sjeća se njegova majka, dodajući kako je tada bio i hospitaliziran na dječjoj psihijatriji jer je bio izrazito loše.

– PTSP je vjerojatno aktivirao sjećanja i jednostavno više nije htio ići u školu. Postao je agresivan, što inače nikad nije bio. Meni je slomio rebra. Brata je lupio u prsa, pa mu je brat kolabirao. Trgao je stvari po kući, razbijao je. Međutim, dobili smo podršku Centra za socijalnu skrb, ne u smislu financijske pomoći, nego od odjela za obitelji s djecom s teškoćama – govori Tea, dodajući da su joj oni dali uputu da zove hitnu kad Tina 'ulovi' nešto takvo. Prvi put nazvali su hitnu pred Božić 2023., kad joj je slomio rebra, i onda su ga odvezli u Ljubljanu gdje je bio tijekom vikenda u Centru za duševno zdravlje djece i adolescenata. Kad se vratio, dobio je terapiju kod psihijatra, a u međuvremenu su u Zavodu za školstvo hitnim postupkom rješavali da ga prime u centar u Mariboru specijaliziran za djecu s teškoćama. No, nije bilo mjesta pa je u travnju prošle godine krenuo u isti centar u Ljubljanu i do kraja školske godine išao ondje na nastavu i živio u domu od ponedjeljka do petka. Vikendom bi bio kod kuće, a onda opet ponedjeljkom imao organiziran prijevoz u Ljubljanu. Paralelno je rješavano da preseli u Maribor jer je bliži Murskoj Soboti, i od rujna prošle godine Tin je krenuo u centar za djecu s teškoćama u Mariboru gdje pohađa razred s tri učenika i izvrsno napreduje.

– Svaki ponedjeljak po njega dođe taksi u 6.30. Petkom u tri vrati ga isti vozač. U Mariboru iz đačkog doma autobusom ide do škole u pratnji asistenta. Ima svoj razred u kojem su i druga djeca s teškoćama, razrednicu i još jednog profesora. Takvi su mali razredi odlični za rad s djecom s teškoćama – ističe Tea Franjčić, dodajući da se i na primjeru mlađeg djeteta s dijagnozom ADHD-a uvjerila da se u Sloveniji znatno bolje brinu o djeci s teškoćama. Vito je tek u vrtiću, a već je dobio i radnu terapiju, i psihologa, i psihijatra, i logopeda. Razvojna ambulanta surađuje s vrtićem i sad rješavaju da na jesen, kad kreće u školu, dobije pomoć.

Tea Franjčić ističe kako se u Murskoj Soboti ne osjeća prepuštena sama sebi. Ima pomoć i škole, i vrtića, i Zavoda za školstvo, i ne samo vezano za Tina. Primjerice, njezinoj djeci koja nemaju dijagnozu pomagat će mobilni tim zbog trauma koje su imali zbog brata.

Tinu je smanjena farmakoterapija i razmatra se mogućnost da putuje svaki dan od kuće jer Maribor nije tako daleko. Pohađa sedmi razred, ima same petice i čak asistira u predavanju engleskog učenicima četvrtog razreda jer je odlučio da će biti učitelj. Opet se bavi hobijima; crta stripove i izrađuje makete. Ne trga stvari, samostalniji je i, kako kaže njegova majka, zapravo je odlično. U đačkom domu ima svoju terapiju i pedopsihijatra jednom mjesečno, sve to u sklopu zdravstvenog sustava.

– Sve ide preko uputnica. I ništa nisam dugo čekala. Za Tina se sve rješavalo u roku od mjesec dana – kaže Tea, naglašavajući da Centar u Mariboru pohađaju djeca s teškoćama, ali po redovnom programu, što znači da nakon osnovne škole Tin može u bilo koju srednju školu i kasnije fakultet. Može što god želi, kaže njegova majka Tea, a to zvuči gotovo kao san ako ste ikad čuli priče roditelja djece s teškoćama u Hrvatskoj.