ZL: Mare, nalazimo se u Zelenjaku, okružene šumama. Kad biste sada zatvorili oči, vrati li Vas ovaj povjetarac barem na trenutak u rodnu Dalmaciju ili Vam budi neku paralelu?

Miošić Greblički: Zelenjak je, kao što mu i samo ime kaže, izuzetno zelen i samo gledanje u to zelenilo čovjeka nevjerojatno opušta. Možda zvuči neobično, ali meni je pogled prema šumi potpuno jednak pogledu prema moru, jednako je smirujući.

ZL: U Zagorje ste se preselili 2018. godine. To je velika prekretnica za svakog čovjeka. Koji je bio onaj presudni klik u Vašoj glavi kad ste spakirali kofere i jeste li tada mislili da je to tek privremeno?

Miošić Greblički: Moj put zapravo nije išao direktno iz Dalmacije u Zagorje. Otišla sam studirati u Zagreb, pa sam dobila stipendiju za praksu u Kaliforniji, a nakon povratka sam dvije godine radila u Istri. Tako da sam ja u Zagorje praktički stigla iz Istre, i to u drugom stanju. Ostala sam. Svi se uvijek čude kako to da sam završila ovdje, međutim, Dalmacija voli Zagorje. Sve ono što nama na jugu fali, te šume, hladovina i zelena priroda, mi zapravo nalazimo ovdje. Moji Dalmatinci obožavaju doći u Zagorje.

ZL: Znači, postoji neka prirodna veza?

Miošić Greblički: Apsolutno, a vrijedi i obrnuto. Zagorci i Slovenci obožavaju Dalmaciju. Njima su Dalmacija, Oliver i crno vino pojam luksuza. To je ta neraskidiva veza zelenoga i plavoga koja jednostavno postoji.

ZL: Spomenuli ste Kaliforniju. Tamo ste odrađivali praksu u jednoj od najpoznatijih svjetskih vinskih regija. Kako je to izgledalo?

Miošić Greblički: Išli smo tamo preko zaklade Mikea Grgića, našeg slavnog vinara koji je uspio u Americi. On je želio vratiti dug svojoj domovini i fakultetu, pa je osnovao zakladu koja je za dvoje-troje studenata godišnje u potpunosti pokrivala troškove prakse u Napi Valley. Iako zvuči glamurozno, to je bio čisti, teški podrumski šljakeraj. Prali smo bačve, podove, preše, pretakali vino... Radili smo u uvjetima koje je teško opisati. Bili smo tamo prije deset godina, a ako Hrvatska te tehnološke uvjete dostigne za dvadeset godina, bit će dobro. Riječ je o kompletno drugom pristupu, čistoj visokoj tehnologiji i u vinogradu i u podrumu. Slobodne dane koristili smo za kušanje vina u tim razvikanim vinarijama.

ZL: Po čemu se taj američki pristup najviše razlikuje od našeg, kontinentalnog ili dalmatinskog?

Miošić Greblički: U Americi se vinu pristupa čisto biznismenski, dok je kod nas to još uvijek prvenstveno ljubav i tradicija. Oni su poslovno determinirani i morali su razvijati vrhunsku tehnologiju kako bi kompenzirali manjak radne snage. Kod njih je sve high-tech: praćenje vinograda, mapiranja, robotski uređaji, laboratoriji... Mi radimo jako dobra vina i kvalitativno se nemamo čega sramiti u usporedbi s Amerikancima. No, mi već sada gubimo vinograde jer nismo tehnološki opremljeni. Nemamo traktorista, nemamo ljudi, a nismo uhvatili tehnološki korak, pa nam poljoprivredna proizvodnja općenito pada.

ZL: Jeste li išta od tog ''američkog recepta'' primijenili u svojoj vinariji na Sutli? 

Miošić Greblički: Primijenila sam njihov pristup higijeni. Kod njih je higijena savršena, sve mora blistati, sve je strogo organizirano i zna se točan protokol. Druga stvar je tehnologija, koliko god financije dopuštaju, nastojimo uložiti u procese koji smanjuju ljudski rad i ljudsku pogrešku. Vinarija i prerada traže golema, trenutačna ulaganja. Kad kupujete cisterne ili dižete vinograd, morate dati puno novca odjednom, iako je to ulaganje koje se gleda kroz idućih trideset godina. Moja je želja da to s vremenom tehnološki izgleda baš onako kako izgleda kod njih.

ZL: Financije su očito velik izazov, uz sav teški fizički rad. No, kad pričamo o radu, nemoguće je ne primijetiti sudar dvaju mentaliteta u Vašem životu. Dalmatinci su sinonim za ''pomalo'' i fjaku, a Zagorci slove za ljude koji neumorno rade. Kako spajate ta dva svijeta? Uhvati li Vas ikada fjaka dok radite u vinogradu?

Miošić Greblički: To je zapravo jako kompleksno pitanje. U svojim dvadesetima nisam toliko primjećivala taj dalmatinski mentalitet u sebi, ali kako starim, sve više izbija na površinu ono moje: „Ma, nekako ćemo napraviti“. Međutim, postoji jedna zanimljiva razlika u mentalitetu. Zagorci jako vole pričati o tome koliko puno rade. Kod njih je popularno natjecanje u tome tko se više naradio, tko je više umoran: „Uh, kaj sam se danas naradila!“ S druge strane, Dalmatinci imaju taj stav ''pomalo'', ali oni zapravo skrivaju koliko rade. Kad bi se povukla crta, niti su jedni lijeni, niti drugi rade toliko više. Kad bi se ta dva mentaliteta spojila u jedno, to bi bio savršen balans.

ZL: Dijalekt niste nimalo izgubili, čujem da Dalmacija i dalje pršti iz Vaših rečenica.  Kako su Vas prihvatili domaći ljudi u zagorskom selu? Je li bilo neugodnih situacija?

Miošić Greblički: Načelno, prihvatili su me sjajno. Ljudi su prema meni uvijek bili izuzetno fini i stvarno nisam doživjela niti jedno jedino neugodno iskustvo zbog svog porijekla. Dapače, svima je bilo drago što je jedna Dalmatinka odlučila doći živjeti baš u selo, a ne u Zagreb. Uvijek sam bila lijepo dočekana. A možda je mom brzom uklapanju pomoglo i to što se bavim vinom i alkoholom!(smijeh) Zagorci enologe i ljude koji stvaraju vino stavljaju na pijedestal, tako da mi je ta struka sigurno bila odlična ulaznica.

ZL: (smijeh) Jedno je uživati u vinu, a drugo je zasukati rukave. Često se kaže da vinograd nema vlasnika, nego roba. Koliko je taj rad fizički izazovan, pogotovo jer u našem kraju na vinskim pozicijama uglavnom viđamo muškarce?

Miošić Greblički: U Dalmaciji postoji i ona izreka da je loza kao žena, a maslina kao mater, ako ženu zapustiš, gotovo je. Poljoprivreda je općenito takva, loza je nevjerojatno zahtjevna. Dođe period u godini kad se poklopi sve: i špricanje, i obrada tla, i zelena rezidba... Tada je strašno napeto. Mi trenutno nemamo velike površine, to su manji vinogradi, ali planiramo širenje. Što se tiče fizičkog rada, rijetko tko od nas enologa i tehnologa danas sam radi sve te teške poslove, jer se to organizacijski ne isplati. Vi možete kositi ili špricati, ali za poslove poput plijevljenja ili uvlačenja loze u gornje žice angažiraju se radnici. Ja vam sad pričam iskreno, bez one klasične ''zagorske patnje''. Na primjer, i kod nas i na Plešivici postoje grupe od sedam-osam žena koje hodaju po vinogradima i odrađuju te najpreciznije i najteže poslove. Žene su u tome najbolje, najbrže, one su pravi radni strojevi. Da ja sad idem plijeviti iza njih, bolje bi mi bilo da odmah odem doma jer me ostave u prašini. Zato moramo prelaziti na mehanizaciju. Tradicije i stare obiteljske radne snage na gospodarstvima više nema, djece je sve manje i tehnologija je jedini spas.

ZL: Kao žena u branši koja se na ovim našim prostorima još uvijek doživljava prilično muškom, jeste li se ikada susreli sa stereotipima i podcjenjivanjem, i kako zapravo reagirate na to? 

Miošić Greblički: U enologiji ima žena, ali istina je da ih rijetko puštaju na sam vrh. Stereotipa uvijek ima, iako možda danas malo manje. Kako sam se nosila s tim? Pa, kad vas netko podcijeni, to zapravo možete najbolje iskoristiti za sebe. Općenito se ne opterećujem time, jer da se trošim na stereotipe, ne bih daleko dogurala. Ja sam rano završila i poljoprivrednu školu i Agronomski fakultet, oduvijek sam znala da ću se baviti isključivo vinom i ne znam, niti bih ikada poželjela raditi išta drugo. Uz vinariju radim i vinski consulting te prodaju vinske opreme, tako da sam sto posto unutra.

ZL: Kad vas čovjek sluša, vidi da ste potpuno predani struci, inženjerskim procesima i poslu. No, kad bismo morali maknuti te tehničke stvari sa strane i opisati onu pravu Mare koja stoji iza etiketa Vaših vina – tko ste zapravo Vi i što Vas najviše ispunjava izvan samog podruma? 

Miošić Greblički: Ja sam zapravo netko tko se voli skrivati iza etikete i iza posla koji radi. Prava Dalmatinka, iako kažu da imamo problema s egom, ja ga nemam. Ispunjava me ta čista ljubav prema prirodi i prirodnom okruženju. Rođena sam u kući koja je bila doslovno prvi red do mora, dva metra od obale u Makarskom primorju. Imali smo obiteljski restoran i sjećam se jedne kolegice koja je radila u velikim korporacijama... Sjela je za naš stol, pogledala u more i rekla: „Sad shvaćam zašto netko tko se ovdje rodi nema potrebu studirati ekonomiju.“ Okruženi ste tom prirodom koja vas oblikuje. Otac vas vodi u vrt, u vinograd, berete grožđe, kopate krumpire... Kao dijete to možda i ne voliš, živcira te, ali to u tebi duboko razvije kreativnost i ljubav prema zemlji. Nakon takvog djetinjstva ne možeš se zamisliti u stanu, na betonu. Meni je Zagreb bio super dok sam studirala, bio mi je kao New York kad sam tek stigla iz male sredine. Ali ta faza prođe. Zamislite da radim negdje na 20. katu u uredu? Nema šanse, ključ u bravu i bye-bye, idem ja u moje Zagorje.

ZL: Zanima me, nedostaje li Vam danas more i onaj specifičan miris soli u zraku? Biste li se uopće mogli baviti ovim poslom da ste ostali dolje, proizvoditi ista vina, ili je Zagorje jednostavno bilo suđeno za Vašu vinsku priču?

Miošić Greblički: (smijeh) Sad moram dobro paziti što pričam da moji Dalmatinci ovo ne pročitaju! More mi fali, naravno. Fali mi ta blizina, miris zraka i moji ljudi dolje, ona naša zezancija. No, u mom rodnom Makarskom primorju zemlja je izuzetno škrta, to je čisti kamen. Tamo ne bih mogla raditi vino jer bi to značilo skakanje s kamena na kamen i morala bih iskopati pola Biokova da dobijem neku normalnu količinu vina. Mogla bih se zamisliti na Korčuli kako radim Pošip ili Grk, ja sam oduvijek voljela stvarati modernija, svježa vina, mirisna vina i pjenušce. Nisam netko tko bi u ovoj fazi života radio teške, velike crnjake. I zato mi je Zagorje bilo suđeno. Ovo je podneblje koje prirodno daje tu prekrasnu svježinu, sauvignone i idealne parametre za vrhunske pjenušce. Moj stil proizvodnje savršeno odgovara ovom terroiru.

ZL: Lijepo je čuti da su se Vaš stil i ovi bregi tako dobro poklopili. No, dok šira javnost na vinski svijet često gleda kroz neku prizmu romantike (fina čaša na terasi, zalazak sunca i čisti užitak), što vino, a posebno ti mjehurići u pjenušcu koje proizvodite, znače Vama osobno? 

Miošić Greblički: Kroz vino vi zapravo definirate svoj stil i svoj osobni izričaj. Kada to vino pijete i kušate sa svojim prijateljima, to je nevjerojatan osjećaj ostvarenja. To je kao kad netko skuha vrhunski ručak, kao bakina kuhinja, pa se svi spojimo oko tog stola i uživamo. Svaka godina nosi svoje izazove, tehnologija je tu da vas vodi, ali kroz to vino se vi zapravo doslovno i metaforički izražavate. To je inženjerski posao, ali s golemom dozom kreativnosti, baš kao kad dizajneri kreiraju odjeću.

ZL: Kada već pričamo o tom osobnom kreativnom izražavanju kroz vino, moram Vas pitati. Ima li u tim Vašim zagorskim mjehurićima barem mrvica one južnjačke Dalmacije?

Miošić Greblički: Zanimljivo je da mi često kažu da moje pjenušce krasi izražena, živahna kiselina, pa se šalimo da je to moj zagorski utjecaj (smijeh). Ali ako ćemo biti tehnološki iskreni, u mojim vinima ima najmanje Dalmacije. Najviše ima utjecaja Amerike i Istre, taj naglasak na eleganciji, pitkosti i finesi je čisti istarski rukopis koji sam tamo usvojila. Dalmatinsko vino još nisam napravila, ali zato pijem puno dalmatinskih vina i nekima se divim iz dubine duše.

ZL: Kad podvučete crtu pod sve ove godine, možemo li reći da ste u Zagorju uspjeli pronaći svoj savršen balans, spojiti Dalmaciju, Istru i sjever u jednu harmoničnu cjelinu. Gdje se u toj priči vidite za nekih pet ili deset godina? 

Miošić Greblički: Zapravo, jesam. Zagorje ima jednu prekrasnu osobinu koju Istra i Dalmacija polako gube zbog masovnog turizma. Ima intimu. Zagorje živi svoj svakodnevni, prirodni ritam. Ovdje nema razlike između veljače i kolovoza, ljudi imaju svoje dnevne biznise i poslove, ne čeka se sezona i ne podređuje se sve turistima. Taj masovni turizam u kojem sam rođena me oduvijek smetao i deprimirao, jer kad sve podredite apartmanima i restoranima, gubite ambiciozne ljude. Svi moji vršnjaci koji su završili kemiju, strojarstvo, agronomiju ili brodogradnju otišli su jer dolje nisu imali što raditi osim čistiti plahte. Zagorje je tu stabilno i autentično. A gdje se vidim? U idućih pet do deset godina želim posaditi nove vinograde, potpuno urediti i podići podrum u Kumrovcu na višu razinu te razviti uslužnu proizvodnju vrhunskih pjenušaca. Moj mir i moji mjehurići ostaju na ovim bregima.