Prethodni članak
Sljedeći članak

Alpinist Andrija iz Oroslavja na vrhu Amerike: 'Mjesecima sam ovo sanjao'


„Manje je bitno koliko se ima godina u životu, već koliko je života u tim godinama!” - Ova mudrost Abrahama Lincolna vodila je našeg Oroslavčanina do još jednog uspona, u posljednjim i najtežim koracima prema vrhu Amerike.

Bio je to jedan od težih izazova, no Andrija Jagečić i u njemu je uspio – ispenjao je najviši vrh Amerike, Aconcaguu, s visinom od 6962 metra.

Putovanje do vrha bilo je naporno i nije zahtijevalo samo fizičku, već i nepokolebljivu mentalnu snagu, priča Jagečić, koji iza sebe ima više od 30 uspona, a među njima i Matterhorn, Eiger, Grossglockner, Castor, Mont Blanc i mnoge druge.

Upravo Aconcagua je dio njegovog projekta Super 9, koja uključuje penjanje na sedam svjetskih vrhova i još dva europska. Do sada ih je ispenjao 5.

Njegova ovogodišnja velika avantura, Aconcagua, nalazi se u srcu Anda, koje se protežu duž Čilea i Argentine. - Tom visinom od skoro 7000 metara, Aconcagua je najviši vrh južne hemisfere, Južne Amerike te ujedno i najviši vrh obiju Amerika. Moja karta koja me dovela pred vrata one najviše na svijetu, karta za Everest – priča Jagečić.

Naravno, u takvu se ekspediciju ne ide bez izazova, a upravo nam je o njima pričao naš sugovornik.  - To je zapravo ona prava ljepota avanture, kada se izađe van komfora. Nikada nisam bio tip od komfora, jer tu nema nikakvog napretka u bilo kojem smislu. Kada sam se prijavio prošlo ljeto u grupu, bio sam svjestan i spreman na sve izazove i rizike koje ova avantura nosi. Nisam imao baš previše novaca u tom trenutku za sve troškove, no bio sam bogat snovima i željom da uspijem i odradim to kako treba. Pronašao sam i neke nove sponzore te im pristupio novom idejom i pričom. Bili su oduševljeni. Vjerovali su u moje sposobnosti te mi tako pomogli u mom naumu, jer sam se nekima i prije dokazao. Vodič Franjo, koji je bio organizator ekspedicije, jasno je dao upute i uvjete ove avanture. Pročitao sam dva puta napisano i sve mi je bilo jasno. Sve karte su bile na stolu. Imao sam osjećaj da se ne mogu žaliti ni na što. Tako sam se i ponašao. Svjesno potpisujući ugovor iz argentinske Mendoze, koji mi je došao na mail, prihvatio sam sve moguće rizike pa tako i onaj najveći mogući, rizik od smrti – priča.

U grupi koja je penjala na Aconcaguu bilo je 14 penjača. Penjali su uz pomoć vodiča Franje, koji je davao upute tijekom puta, a dodijeljena su im i još dva lokalna vodiča, no samo 6 ih je došlo do vrha. Tu su bili i porteri koji su olakšavali s viškom stvari. Svatko od njih u grupi je, kaže Jagečić, imao svoje motive i razloge pristupanja, no timski rad ovdje je bio od iznimnog značaja.

-Reputacija Aconcague, jedne od najopasnijih planina na svijetu, dobro je zaslužena te je odnijela i pokopala mnoge živote i snove najiskusnijim penjačima. Ovaj div ne prašta nikakve greške tokom uspona. Prosjek uspješnosti ovdje je samo 30%. Svjedočio sam smrtnim slučajevima na Aconcagui i time dobio jasnu poruku da gore ne očekujemo nikakve milosti- priča nam Andrija.

Ističe i kako su sa ovaj poduhvat bile potrebne puno duže pripreme, nego one za Matterhorn (2021.) i Eiger (2022.). - Punih 11 mjeseci detaljno sam se pripremao, mukotrpno trenirao 6 dana u tjednu, čitao sve i svašta, samo da dobijem što bolje informacije prije polaska. Drugim riječima, mjesecima sam sanjao i imao viziju da čvrsto stanem na taj opasan vrh. Za ovaj cilj treba se biti u izuzetnoj fizičkoj i psihičkoj formi. Maknuo sam se malo od teretane i anaerobnih vježbi te ponovno odabrao Horvatove stube podno Sljemena kao glavni poligon. Prilagodio sam prehranu i smršavio 7 kilograma. Za Aconcagvu od većeg značaja su mi bile vježbe kondicijske prirode s ruksakom od 25 kilograma na leđima, nego vježbe s velikim težinama u teretani. Vodio sam vježbe snage, ali ovog puta u manjoj mjeri. Vježbe s ruksakom od 25 kg na Sljemenu osposobile su me da se mogu komotno i bez problema kretati tamo po teškom terenu na planini, s ruksakom od 10-12 kg svakodnevno. Ponekad sam čak čekao i najgore moguće vrijeme na Sljemenu, s kišom i vjetrovima, samo da se mogu zaputiti na trening, da vidim kako funkcioniram u tim uvjetima. Trebala mi je vrhunska aerobna kondicija i odgovarajuća snaga nogu. Znao sam i prespavati jednom u vreći podno Horvatovih stuba samo da isprobam taj komfor. Tijekom spavanja u vreći, listao sam stare slike i dobre uspomene, koje su me vraćale na prijašnje uspone i uspjehe, iščekujući ono što dolazi. Istovremeno, iznenađivalo me što sam sve spreman učiniti trenirajući i odricanjem samo da bih došao do svog cilja, bez obzira na sve. Nije mi bilo prvi put, no to sve odaje kolika je bila moja volja za ciljem pa nisam ništa želio prepustiti slučaju – priča nam naš sugovornik.

Morao je, kaže, biti potpuno spreman, zbog toga je i opremu isprobavao na sve moguće načine, jer su opasnosti na Aconcagui su mnogobrojne i neumoljive. - Jedna od njih, podmukla visinska bolest, vrebala je u razrijeđenom zraku te može pogoditi i one najspremnije penjače ostavljajući ih s gadnim simptomima, bez mogućnosti normalnog funkcioniranja. Vrijeme na toj planini je drastično promjenjivo s iznenadim naletima vjetra, koji lako dezorijentira i one najopreznije. Odroni kamenja također su još jedna stalna prijetnja i mogu pokrenuti smrtonosnu lavinu leda i krhotina koje padaju niz padinu. Tu je nemilosrdno sunce koje je, uzrokujući dehidraciju i sunčanicu, dodatno oslabilo i ugrožavalo svakog od nas. Noćima temperatura na toj planini zna pasti i preko -30 stupnjeva. Doduše, za vrijeme penjanja imali smo sreće s vremenom i nismo imali velike minuse. Unatoč tome, svake godine tisuće ljudi pokušava doći na vrh Aconcague. Neki uspiju u tome, drugi postaju žrtve neumoljive prirode planine, ostavljajući za sobom srušene snove – kaže Jagečić.

Priznaje i kako mu se Aconcagua na trenutke činila kao strašan protivnik, pravi test mentalne i fizičke izdržljivosti te podsjetnik cijeloj grupi na sirovu snagu prirode. - Poimanje riječi osvajanja mi se s vremenom promijenilo i zapravo čovjek brzo shvati da on ne osvaja ništa. Zapravo te stijene, ta veličina koje stoji milijunima godina tamo i vrhunska priroda osvaja čovjeka. Na nama je da smo ponizni i oprezni te s poštovanjem kročimo na planinu. Poštujući njezina pravila, uz malo sreće, priroda nam otvara svoja vrata – kaže.

Nakon dolaska u nacionalni park i dobivanja dozvole, počinje putovanje života kroz surov teren Anda. Početni dio od par sati hoda prekrasnom dolinom Horcones do prvog kampa Confluencia, nije bio nešto osobito težak, a visinu su savladavali postepeno, kako bi se tijelo što bolje naviknulo na visinu i uvjete u prirodi, obzirom da je, kaže, dobra aklimatizacija presudna cijelim putem do kraja. - Tijelo ne možeš prevariti, kad tad ti vrati kasnije na usponu i time se drastično smanjuje šansa za uspjeh – priča.

Prvi teži izazov bio je put do baznog kampa Plaza de mulas, koji može trajati i do 10 sati hoda. Udaljenost je oko 20 km i s barem 3 litre vode i najosnovnijih stvari u ruksaku treba izdržati po jakom suncu i vjetru. - Ovaj dan se smatra jednim od težih na cijelom putu. Transportne torbe se šalju na mulama prije nas te nas čekaju u baznom kampu, gdje prepakiramo torbe za sljedeće dane. Nakon odmora, iz baznog kampa Plaza de mulas počinje onaj pravi uspon i prolazi kroz 3 visinska kampa (Canada, Nido de Condores, Colera), koji postupno rastu na nadmorskoj visini. U šatoru nas je bilo po dvoje. Dijelio sam šator s generalom hrvatske vojske te mi je bila čast da smo zajedno surađivali. Njegove ratne priče kratile su dosadu i dugo vrijeme u šatoru. Sve koje sam upoznao u grupi bili su izvrsni ljudi te smo svakim slobodnim vremenom rado izmjenjivali međusobna iskustva s različitih putovanja. Pomažući jedni drugima, olakšavali smo potencijalne probleme tijekom uspona – ispričao je.

Svakom danom, zrak je bio sve rjeđi, a fizički zahtjevi postajali su sve intenzivniji. - Konstantna borba s prijetnjom visinske bolesti, bila je uvijek prisutna, vrebajući svakog od nas cijelim putem. Naime, rijedak zrak smanjuje dostupnost kisika, uvelike otežava disanje te povećava rizik od umora, glavobolje i mučnine. Upravo zato je aklimatizacija ključan dio protiv visinske bolesti. Penjači moraju provesti neko vrijeme u svakom od visinskih kampova, kako bi se njihova tijela prilagodila rastućoj nadmorskoj visini – pojašnjava.

Najteži dio penjanja na Aconcagvu zasigurno je Canaleta. - Do nje se dolazi posljednjeg dana, kada kreće završni uspon u noći, u 2 ujutro. Od naleta adrenalina, tu noć spavanja nije bilo. To je strmi snježni ledeni kuloar koji vodi do samog vrha. Canaleta je inače izložena jakim vjetrovima i ekstremnoj hladnoći te smo se baš na tom mjestu svi zajedno suočavali s najvećim izazovima. Nakon izlaska na Canaletu, dočekalo nas je sunce i tako ublažilo moguće tegobe sa smrzavanjem. Na tom uskom prolazu gužve nije bilo, ali mogući odroni kamenja predstavljali su stalnu prijetnju. Ovdje bih svakako morao napomenuti po meni dva nezaboravna ključna trenutka, koja sam se sjetio, a jedan se desio upravo na toj zloglasnoj Canaleti. Naime, sjetio sam se generalovog govora na 5550 m kada nas je sve okupio i motivirajućim govorom o hrabrosti, bodrio da izdržimo do kraja. Nakon tog govora u mojoj glavi više nije bilo mjesta za korak natrag. Snimajući taj govor, posve me preplavio adrenalin i dao mi dodatni vjetar u leđa da ispenjem sve do kraja. Drugi govor malo manje motivirajući, održali su nam lokalni vodiči prije završnog uspona, koji su nam bili dodijeljeni. U tom govoru, dali su nam do znanja koliko je bitno ne potrošiti svu snagu do samog vrha. Doslovno su nam rekli: „ Nemate li 40% snage za spuštanje, mi vas ne možemo nositi dolje. Umrijet ćete i vratit će vas u vreći.” Nakon toga, neki ljudi su se okretali, vjerujem zbog visinske bolesti, neki zbog iznemoglosti. Nisam nimalo sumnjao u sebe. Osjetio sam da mogu nastaviti te tako polako krenuo naprijed, prema vrhu. Visinomjer na satu, postotak kisika i na vrijeme nisam ni gledao. Zadržao sam svoj tempo i fokus prema vrhu. U jakni sam imao vodu i neke energetske gelove koji su mi bili dovoljni. Dolazeći na vrh gdje se nismo previše zadržavali, dočekala nas je statua kondora pa i oblaci koji su nam umanjili zadovoljstvo da uživamo u pogledaju preko golemog prostranstva Anda. No, u tom trenutku to je bilo manje bitno, niti su me oblaci brinuli. Želio sam jako ovaj trijumf, morao sam ga imati. Meni prava nagrada nije ležala samo u pogledu, već u osobnom trijumfu svladavanja fizičkih i mentalnih granica – ispričao je.

Drastično smanjeni postotak kisika od 42 posto na samom se vrhu jako dobro osjetio, no osjećaj postignuća je, kaže, bio neodoljiv. - Čak i oni koji nisu uspjeli do kraja, ne bi trebali biti razočarani. Naprotiv, sama odluka i biti na Aconcagui trebala bi im predstavljati uspjeh, no mišljenja sam da ipak za neke stvari do samog kraja treba pokušati ponovno, jer strpljenje je vrlina koju je najteže svladati. Uz određeni trud sve je dohvatljivo, no važno je i nekad stati na vrijeme, znati se povući u pravom trenutku. Jedna od mnogobrojnih i važnih lekcija na planini je ta da u životu nekada ne možemo dobiti uvijek sve što želimo i to je u redu. Penjanje na Aconcagvu nije nikako za one sa slabim srcem. Meni je to bio pravi test fizičke snage, mentalne čvrstoće i zaista me u nekim trenucima dovelo do krajnjih granica. Vjerujem da je uspjeh neke od mojih članova grupe promijenio u dobrom smislu, jer meni je dao takve lekcije, kakve ni roditelji ni škola ne mogu dati. Uistinu ovo iskustvo ostavlja neizbrisiv trag u meni. Dok su mi hladni vjetrovi šibali oko lica, cijelim putem Aconcagua je izazivala strahopoštovanje i poštovanje, a na nama je bilo da se prilagodimo i otkrijemo svoje skrivene rezerve snage i otpornosti. Nikakvom junačenju nema mjesta na planinama, pogotovo ne na planini ovakve veličine. Iako nevjerojatno lijepa, okrutno je negostoljubiva. Svaki uspjeh ostavlja trag u mom umu, stoga ga nastojim dobro obilježiti. Mogao sam samo zaboraviti i one male užitke kao što su krevet, madrac, topli tuš, čista voda, jer mi to tamo nismo imali i po dva tjedna. Vodu smo znali raditi iz snijega, vadili smo ju i iz jezera na 5550 m, no prvo smo ju morali prokuhati ili filtrirati tabletama da bi bila donekle pitka. Jeli smo dehidriranu hranu. To su one stvari, koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo i uopće ne cijene. Tko god da ovo ponovno čita, bilo u krevetu, bilo van njega, mogu mu samo reći neka bude zahvalan na onome što ima, da ne mora spavati negdje vani bez madraca. Mnogi ljudi nemaju to cijeli svoj život. Poučen dosadašnjim iskustvom, morao bih napomenuti da su čovjeku potrebne tri glavne karte da se vani bolje snalazi i kojima otvara lakše vrata: čvrsta volja, dobar odgoj (poštivanje prirode, drugih ljudi, pogotovo starijih od sebe) i zdrav razum.  Neki ljudi nisu ni svjesni koliko toga im se pruža, samo ako gledaju na to na pravi način, no ne usude se ni pokrenuti. Pri tome ne mislim da krenu na ovaj opasan ili slični put, nego da kroz prirodu upoznaju i stvaraju boljeg sebe. Prije svega, bitan je i put do cilja, koji me učio upornosti. Na kraju mogu samo reći da je zaista vrijedilo te da ću se rado sjećati svoje ekipe i cijele avanture – zaključio je.

Nakon par fotografija, čestitki i zagrljaja, slijedio je spuštanje. - Imali smo još nešto slobodnog vremena kojeg smo dobro iskoristili nakon što smo se vratili u hotel. Iskoristili smo to vrijeme u razgledavanju Mendoze te glavnog grada. Zapisivao sam sve svoje dojmove, misli i osjećaje, jer sam imao još dva dana odmora prije leta za Zagreb. Šetajući gradom naišao sam na groblje, zvano Cementerio del Andinista. To je groblje koje je posvećeno planinarima, koji su izgubili živote na Aconcagui. Nisam se previše zadržavao, no mislio sam si koliko ih je negdje poginulo loveći svoj san. Argentina je zbilja prekrasna zemlja i takva će mi ostati u sjećanju. Prilikom ulaska u autobus za Buenos Aires, još jednom sam mahnuo rukom prema Aconcagui. Zahvalan na relativno dobrom vremenu, koje nam je pružila, jer ja sam na takvoj veličanstvenoj planini bio samo turist... ali turist sa ostvarenim snovima! – zaključuje Andrija Jagečić, koji u glavi već vrti jedan novi 'film', zvan Mount Everest.

A da će i taj san ostvariti, u to nimalo ne sumnjamo, pa i s najviše planine na Zemlji uskoro očekujemo razglednicu!

Još članaka iz "Vijesti"

Facebook