Foto: Pexels/Facebook

Gianpietro Marchetti, nekadašnji istaknuti talijanski nogometaš i cijenjeni sportski direktor, preminuo je u dobi od 78 godina. Rođen  u malom lombardijskom mjestu Rudiano, svoj je cijeli život posvetio nogometnoj lopti. Njegov odlazak duboko je rastužio brojne ljubitelje nogometa diljem Italije, ali i šire, jer je ostavio neizbrisiv trag u povijesti talijanskog prvenstva. Sprovod će se održati upravo u njegovom rodnom mjestu, gdje je i napravio svoje prve nesigurne nogometne korake. Sve je počelo na prašnjavom terenu lokalnog crkvenog oratorija gdje je satima naganjao loptu sa svojim vršnjacima.

Još kao dječak, Marchetti je bio zaluđen crno-bijelim bojama svoga najdražeg kluba iz Torina. Zbog toga je često ulazio u žustre rasprave s prijateljima iz susjedstva koji su gorljivo navijali za rivale poput Milana ili Intera. Njegov san o igranju za voljeni klub kasnije se ostvario na nevjerojatan način, no put do vrhunca bio je obilježen velikim odricanjem. Profesionalnu karijeru započeo je u omladinskom pogonu Atalante, gdje je brzo pokazao iznimnu taktičku zrelost i visoku fizičku spremnost. Svoj debi u najvišem rangu talijanskog nogometa upisao je krajem svibnja kao vrlo mlad igrač protiv Foggije.

Nakon kratke i vrlo uspješne epizode na posudbi u Lecceovoj momčadi u drugoj ligi, stigao je poziv koji se ne odbija. Prelazak u Torino obilježio je najsjajniji dio njegove igračke karijere, a u redovima Juventusa postao je jedan od ključnih oslonaca snažne momčadi. Njegov debi u prvenstvu za velikana iz Pijemonta dogodio se u susretu protiv snažnog Cagliarija. Zanimljivo je da je tada odigrao izvrsnu utakmicu, ali slavu tog dana odnio je njegov suigrač Antonello Cuccureddu. On je postigao spektakularan pogodak koji je potpuno zasjenio Gianpietrov trud, no to ga nije obeshrabrilo u daljnjem radu.

Igranje za talijansku reprezentaciju predstavljalo je apsolutnu krunu njegovog boravka na nogometnom terenu tijekom najboljih godina. Nacionalni dres obukao je točno pet puta, ponosno predstavljajući svoju domovinu na međunarodnoj sceni. Debitirao je  u prijateljskom remiju protiv Rumunjske u Bukureštu, dokazavši svoju ogromnu kvalitetu stranim kritičarima. Bio je nadaleko poznat kao vrlo zahvalan i polivalentan igrač, sposoban pokriti pozicije lijevog beka, defanzivnog veznog igrača, pa čak i libera. Njegova nevjerojatna sposobnost prilagodbe različitim taktičkim sustavima činila ga je trenerovim miljenikom, a protivnicima nepremostivom preprekom.

Tijekom pet sezona provedenih u Torinu, Marchetti je s Juventusom osvojio dva uzastopna naslova prvaka Italije početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Za taj je veliki klub odigrao više od sto službenih utakmica u prvenstvu, pri čemu je postigao šest pogodaka. Jedan od najtežih trenutaka u tom razdoblju dogodio mu se tijekom utakmice protiv Brescie kada je pretrpio ozljedu zbog koje mu je noga stavljena u gips. Kasnije je, kako stoji u izvještaju talijanskog medija o njegovoj smrti, često prepričavao anegdotu o tom događaju. Nije ga toliko prestrašio sam udarac na terenu, već onaj strašan trenutak panike dok su ga iznosili na nosilima uz rub igrališta. U glavi su mu se tada vrtjele slike nogometaša čije su karijere okončane teškim ozljedama i oblio ga je hladan znoj sve dok mu liječnici nisu potvrdili da oporavak neće biti dugotrajan.

Sudjelovao je i u velikom finalu Kupa europskih prvaka, koje se igralo u Beogradu, no tada je moćni Ajax slavio minimalnom pobjedom. Nakon iznimno uspješne epizode u dresu velikana, vratio se u svoj bivši klub u sklopu velikog posla koji je omogućio legendarnom Gaetanu Scirei prelazak u suprotnom smjeru. U Bergamu je ostao čak pet sezona i s vremenom u potpunosti preuzeo kapetansku traku, postavši pravi istinski lider svlačionice. Posebno se pamti fantastična sezona kada je kao kapetan predvodio momčad u dramatičnoj pobjedi protiv Cagliarija u utakmici doigravanja. Tim su velikim slavljem osigurali povratak u elitni razred talijanskog nogometa pred oduševljenim navijačima. Svoju igračku karijeru službeno je priveo kraju odradivši prethodno još jednu kratku epizodu u redovima Catanzara.

Nakon što je objesio kopačke o klin, mnogi bi se povukli iz svijeta profesionalnog sporta i potražili mirniji život. On je, međutim, odabrao potpuno drugačiji put i odlučio svoje ogromno znanje primijeniti u uredima. Svoju drugu karijeru započeo je preuzevši ulogu sportskog direktora u Triestini početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tamo je odmah pokazao izniman talent za prepoznavanje pravih igrača i vođenje sportske politike. Ipak, prekretnica njegovog života izvan terena dogodila se kada je stigao poziv predsjednika Leonarda Garillija da preuzme Piacenzu. To je označilo početak razdoblja koje će trajati dugih 13 godina i koje će zauvijek promijeniti lice tog do tada skromnog kluba.

Njegova vizija pretvorila je klub u pravu tvornicu talenata i stabilnog prvoligaša koji je redovito pomrsio račune mnogo bogatijim momčadima. Službena filozofija kluba pod njegovim vodstvom postala je jedinstvena u cijeloj državi, a temeljila se na strogom oslanjanju isključivo na domaće igrače. Odbio je podleći trendovima modernog nogometa koji su podrazumijevali ogromne troškove i kupovinu skupih zvijezda iz inozemstva. Odlučio se za mukotrpan rad s omladinskim pogonom i strpljivo građenje momčadi od temelja prema vrhu. Zajedno s trenerom Gigijem Cagnijem, a kasnije i poznatim strategom Walterom Novellinom, sagradio je neosvojivu tvrđavu koja je bila strah i trepet za velike favorite. Njegova poslovna disciplina donijela je fantastične rezultate, a povijesni trenutak zbio se kada je momčad po prvi put uspjela ući u najviši rang.

Njegov impresivan mandat na mjestu direktora zaključen je početkom 2000, ali su rezultati ostali zlatnim slovima upisani u klupske anale. Bilanca od čak četiri promocije i šest uzastopnih sezona provedenih u elitnom razredu svjedoči o genijalnosti čovjeka koji je itekako dobro razumio srž igre. Piacenza je zahvaljujući njegovoj mudrosti prestala biti samo prolaznik u prvoligaškom društvu i etablirala se kao priznata snaga u regiji. Uživali su golemo poštovanje javnosti, a on je iz sjene vukao konce koji su omogućili stvaranje pravog sportskog čuda. Gianpietro je tako neosporno dokazao kako se i bez ogromnog budžeta mogu ostvariti nevjerojatni snovi ako se slijedi jasna strategija, piše Večernji.hr.