Prije 17 godina počeo je profesionalno igrati nogomet u Varaždinu, prije dva tjedna u baroknom je gradu okončao karijeru! Damir Krznar (rođen 10. srpnja 1972.) pospremio je kopačke, iza njega je prvi umirovljenički tjedan...

– Sva je sreća da sam odmah preuzeo treniranje Interovih kadeta, pa zapravo još nemam osjećaj rastanka s terenom. Ostat ću u nogometu, zanima me trenerski posao – rekao nam je Krznar na jutarnjoj kavi u “Zvižduku s Bukovca”, kafiću u blizini stana za koji je zaradio igranjem.

Imao brojne ponude

Krznar je jedan od rijetkih nogometaša koji nikad nisu otišli izvan hrvatskih granica! Bio je u Varteksu (od 1992. do 1995., odigrao je 83 utakmice), pa u Dinamu (do 2004., odigrao je 126 utakmica), onda je otišao u Inter (102 utakmice) gdje je i završio karijeru...

– Imao sam ponuda, najbolje su bile 1998., tada sam bio i reprezentativac. Tražili su me Schalke i Borussia Mönchengladbach, no slomio sam ključnu kost pa su me izdali i križni ligamenti! Umjesto mene na Svjetsko prvenstvo u Francusku otišao je Šerić, tamo je potpisao i ugovor s Parmom, možda je to bio baš “moj” ugovor, ha, ha! Poslije nisam htio ići van po svaku cijenu, nisu me zanimale egzotične ponude (Kina, Indonezija...), nisam baš ptica selica. Kad negdje dođem, onda me se ni dimom ne može istjerati... I zato sam promijenio samo tri kluba, u svakom mi je bilo lijepo.

Odluku o prestanku igranja nije donio preko noći...

– “Glava” još može, ali tijelo ne... I u redu je da se maknem i otvorim prostor mladima.

Došao je u Varteks iz Vatrogasca iz Brezove...

– Mislio sam da znam mnogo nogometa, no tada sam shvatio da znam vrlo malo! Srećom, trener je bio Branko Ivanković, imao je viziju i vjerovao je u nas klince, Štefulja, Mumleka, Vugrinca...

Vas je zapazio ondašnji Dinamov sportski direktor, Velimir Zajec.

– Točno. I ostvario mi se dječački san. Znate kak je s nama klincima iz Zagorja. Svi sanjamo da igramo u Maksimiru, a meni se san ostvario! Bilo je to prekrasnih devet godina. Igrao sam Ligu prvaka, osvajao trofeje, došao do reprezentacije... Tada se baš sve poklopilo: bilo je novca, bili smo sjajna klapa, imali smo fantastično ozračje! Baš nam je sve leglo. Imali smo na terenu “profesora” Prosinečkog, pa čudesnog “divljaka” (pozitivnog!) Marića i svi smo uživali.

Najdraža mi je utakmica s Partizanom, tu “petardu” nitko nikad neće zaboraviti! I kad biste me sad tražili da vam opišem neki detalj s utakmice, a da to nije neki od golova koji se povremeno vrte na malom ekranu, ne bih se sjetio baš ničega! Svi smo bili u transu, ne samo mi igrači! Kad bih bio sklon preuveličavanju, onda bih rekao da je cijeli hrvatski narod tih dana bio Dinamo – opisao je Krznar dvoboj koji mu je najdraži u karijeri.

U Maksimiru ste bili do 2004. godine.

Bio sam im star s 31

– I tada sam morao otići. U klubu su smatrali da im ne trebam, da sam star s 31 godinom, a poslije su dolazili oni “mlađi” s 34 ili 35 godina... No nema veze, Dinamo će uvijek ostati moj klub! I kad-tad ću se vratiti u Dinamo, to je moj životni magnet!

Krznar se okušao i kao – uzgajivač nojeva!

– To je više bio marketinški trik, iako su mi se roditelji time počeli baviti na moj nagovor, kad su otišli u mirovinu. No tržište u Hrvatskoj nije postojalo, nemamo naviku jesti nojevo meso. Nekako smo se uspjeli izvući iz tog posla s malim gubitkom. A nojevi? Najviše ih je završilo u kobasicama.

Izvor: Večernji list