Čak i nakon obroka, kada je posao završen ili ste na zasluženoj pauzi, misli mnogih ljudi neprimjetno odlutaju prema nečemu slatkom – bilo da je to čokolada, keks ili onaj trenutak kada si kažu "samo jedan zalogaj", koji rijetko ostaje na tome. Zanimljivost ovoga nije sama žudnja, već njezina uočljiva pravilnost. Psiholozi sugeriraju da ove potrebe nisu toliko povezane s pravom glađu, koliko s načinom na koji mozak reagira na stres, iscrpljenost i emocionalne izazove svakodnevnog života.

Želja za slatkim često se javlja nakon dugih i napornih razdoblja, bez obzira radi li se o mentalno zahtjevnom poslu, emotivnim razgovorima ili jednostavno prekomjernoj stimulaciji. U takvim okolnostima, mozak prelazi u poseban način funkcioniranja.

Umjesto da reagira na fizičku glad, on traži brzo rješenje – nešto što može trenutačno popraviti raspoloženje. Šećer se ovdje savršeno uklapa jer pruža brz osjećaj ugode i poticaja. Manje je riječ o apetitu, a više o potrebi za brzim "resetiranjem" sustava.

Kada je tijelo pod stresom, otpušta se kortizol, hormon koji nam pomaže u suočavanju s pritiskom. Međutim, kortizol može utjecati i na prehrambene navike, često povećavajući sklonost hrani koja brzo daje energiju. Zbog toga se čak i osobe koje inače pažljivo biraju prehranu mogu naći u situaciji da žude za slatkim tijekom napetih rokova, emocionalnih previranja ili mentalno iscrpljujućih dana. Okidač, dakle, nije hrana, već pritisak.

Postoji i element naučenog ponašanja. Studija objavljena u časopisu Neuroscience 2005. godine, provedena na životinjskim modelima, pokazala je da šećer aktivira dopaminske putove u sustavu nagrađivanja mozga, posebno u regiji poznatoj kao nucleus accumbens, koja je povezana s osjećajem zadovoljstva i pojačanja.

San također igra tihu, ali ključnu ulogu u ovom obrascu. Kada je tijelo lišeno sna, njegova sposobnost regulacije energije i signala gladi slabi. U takvom stanju, mozak se prirodno okreće izvorima brze energije. Zbog toga je želja za slatkim često intenzivnija nakon neprospavanih noći ili isprekidanog sna.

Psihologija često razlikuje emocionalnu od fizičke gladi. Fizička glad razvija se postupno i može se zadovoljiti bilo kojim uravnoteženim obrokom. S druge strane, emocionalna glad obično nastupa iznenada i vezana je uz specifičnu utješnu hranu, najčešće slatkiše. Šećer u mnogim slučajevima pruža privremen osjećaj olakšanja ili ugode, zbog čega se žudnja ponovno javlja čim njegov učinak oslabi.

Rijetko se radi o slučajnoj žudnji; to je reaktivno ponašanje. Stres pojačava pritisak, umor smanjuje energiju, a emocije stvaraju dodatno opterećenje. Mozak na to odgovara na najbrži poznati način – posezanjem za šećerom.