Prethodni članak
Sljedeći članak

Zlatko iz Zlatara ima 93 godine. Već 76 godina svaki dan popravlja radio aparate i televizore

Zlatko Varga RTV je mehaničar iz Zlatara koji i u 93. godini, nakon 76 godina radnog iskustva, svakodnevno popravlja radijske i televizijske prijamnike


Životna priča gospodina Zlatka izuzetno je zanimljiva. Dočekao nas je u svom domu u Zlataru gdje je davne 1953., otvorio obrt koji je bio među prvima u Jugoslaviji. – U to vreme niko nije išel u obrte. Obrtnik je bil bijela vrana među crnima. Moj otac je bil obrtnik i kad je 1945. došlo novo društveno uređenje, oduzeli su nam sve što smo imali i ostalo nas je devetoro djece. Mama je podizala nas devetoro uz pomoć rođaka i dala u zanat. Gledajte, '45. je bilo jako interesantno. Sused, župnik je rekel da buju svi župniki morali iti učiti za radio mehaničara, jer da u ovom novom društvenom sistem župnikov više ne bude. Da je to najperspektivniji zanat u budućnosti. Pak smo se onda dogovorili da je onda idem učit' taj zanat. Ja sam za inat išel u obrtnike, jer mi je otac bil obrtnik. Kad sam počinjal raditi, isprva mi nisu ni dali dozvolu za rad, a ja sam i dan-danas takav tip – vi meni v kancelariji nešto odbijete, a ja od vas odmah tražim da mi razlog za to date napismeno. Požalil sam se Obrtničkoj komori u Zagrebu u Ilici i oni su poslali dopis na Kotar, zašpotali su ih, a ovi su mi dali u roku od 24 sata dozvolu za rad – ispričao nam je deda Zlatko.

„Stari radiji bili su vrhunski, a danas se sve lošije proizvodi“

 Tako je Zlatko krenuo s popravljenjem radio-aparata koje su ljudi donosili iz svih krajeva Zagorja i šire okolice. S obzirom da su ti prijemnici bili poprilično teški, mušterije su ih dovozile i u tačkama. – Trebate znati da '45. godine sva sela, okolna mjesta, osim centara, nisu imali struje ni električnu rasvjetu. Bolji gospodari su imali radio aparate na baterije, odnosno akumulator. A zašto su iz dovozili v tačkima? Uzrok je sljedeći: akumulator je sam po sebi težak. Plus toga, tu je i 90-voltna anodna baterija. Akumulator je služil za grijanje cijevi, a ovo kao visoki napon za napajanje anoda. Aparat drukče nije mogel štimati. Donosili su i gramofone, oni su bili mehanički. Igle su bile čelične. Ja sam te igle brusil, popravljal onaj feder nutra i mehanički ga osposobil da je radil. Ljudi su dolazili redovito, dolaze i dan-danas, ne bi vjerovali, iz Zeline, Novog Marofa, Konjščine, Krapine, nije Krapina imala sevis, Zaboka, koji isto nije imal servis, kao ni Veliko Trgovišće, Pregrada, Stubica... Da ne govorimo o manjim mestima, Marija Bistrica, Zlatar Bistrica, zapravo radio mehaničara nigde nije bilo – prisjeća se naš vitalni sugovornik. Na pitanje da usporedi radije koji su se proizvodili 1950-ih i danas Zlatko kaže da je to jednostavno neusporedivo. – Dajte uključite radio aparat, samo na tren, bute čuli kak stari radio svira. Gledajte ovo: tko proizvodi jedan televizor? Nije to samo elektroničar. Tu su uključeni i mehaničari, treba mehanički dio napraviti. Tu su strojari, treba šasiju napraviti. Tu su stolari, treba kutiju napraviti. Ekonomisti koji razmišljaju je li to ekonomski opravdano... Talijani su proizvodili televizore sa lošom kvalitetom tona, jer čovek se koncentrira na sliku i gleda sliku. Nijemac ne. On je ton sačuval vrhunski. I ovi kineski televizori imaju lošu kvalitetu tona, i ne samo kineski, rijetko koji novi TV ima kvalitetan ton. Najbolje da vam tak jednostavno velim – svaki dan vam se sve lošije proizvodi, k'o i automobili. Sve su zakomplicirali – kaže Zlatko koji u svom domu uživa u toplini zvuka starog radija.

Prvi televizor u Zlataru 1956. g.

Simpatični domaćin ispričao nam je zanimljivost da je prvi televizor u Zlatar došao 1956. godine, a bio je smješten u izlogu Zlatkovog obrta. – Evo kak' se to dogodilo. Socijalistički savez u Zlataru je odlučil, čuli su da u Zagrebu u RIZ-u, na tadašnjem Trgu Republike, je bil televizor uključen i gledali su Zagrepčani austrijski TV program. Pun trg je bilo ljudi. Tad je partijski sekretar Kotara Zlatar odlučil da buju kupili televizor. I kotarski auto uzme mene i jednog čoveka iz Kotara i šofer i ja idemo u Zagreb, kupili smo televizor, a niko ne zna kam bumo ga smjestili. I za prvu ruku smo ga smjestili tu u moj izlog. Ja postavim antenu, jer sam to znal... Cestu su zakrčili, ako nije bilo 200-300 ljudi, to sam malo rekel, tukli su se, da se približiju da vidiju. Onda smo taj televizor preselili do zadružnog doma – prisjeća se Zlatko. Zlatko se i danas bavi popravljanjem uređaja, a kako kaže, za njega ne postoji problem koji ne može riješiti. – Sve probleme rešavam! Ja vam radim sve i napravim sve. Ne gledam na novac. Da Vam objasnim koji sam ja tip: ste bili zaljubljeni u neku djevojku koju niste baš mogli osvojiti? Če vas je ona bolje odbijala, vi ste luđi bili za njom. Tak sam je v elektronike. Spreman sam raditi tri dana i tri noći, al' ja bum to napravil. Ja ne odustajem. I danas, i prije pedeset godina, i prije šezdeset – ispričao nam je naš vitalni domaćin koji s posebnim žarom govori o svom poslu. – Moram Vam ispričati i jednu anegdotu o tome kolko su ljudi prija tringelta davali. Ja sam bil dobro plaćen od firme za koju sam radil, bilo za RIZ Zagreb, ili Iskru, „Rudi Čajevec“,  Belind Beograd,  „EI“ Niš, Radio Kragujevac, za sve firme sam radil, imam i diplome i dokumente. I čovek meni da tringelt, znate kolko? Kolko košta danas tridest litri benzina? 360 kuna! I on je meni dal da sam si mogel kupiti pun rezervar benzina i još sam dečkima platil u slastičarni, koji hoće sladoled, kolače ili nekaj. Više sam v životu dobil tringelta, nego sam naplatil – kaže nam ovaj zaljubljenik u RTV mehaniku iz Zlatara.

Tri generacije obitelji Varga bave se elektronikom

U obitelji Varga bavljenje elektronikom je očito u genima jer su obrt nastavili sin Zlatko (60), a i unuk Zvonimir je po zanimanju računalni tehničar. – S tatom sam delal u radioni odmalena i tak' sam zavolel i tu struku. Posle osnovne škole sam išel u srednju „Ruđer Bošković“, tam' sam završil za RTV mehaničara, baš smjer RTV mehaničar i posle sam išel još 5. stupanj, elektroničar specijalist za RTV tehniku. S tatom sam radil kao radnik od 1982. do 2000., a 2000. sam otvoril obrt kad je tata otišel u mirovinu i onda sam ja nastavil obrt. Stalno sam u toj struci i sad, kak su propale te firme iz bivše Jugoslavije Iskra, RIZ počeli su se prodavati  prijemnici renomiranih proizvođača Samsung, Philips, Telefunken i u novije vrijeme LG, Vivax, Quadro. Danas imamo ovlašteni servis za puno firmi – kaže sin Zlatko i dodaje da se danas puno toga promijenilo. – Sve se promenilo. Tehnika je toliko napredovala da danas televizor više ne možete popraviti bez računala. Tu se već uključuje treća generacija, to je pak moj sin Zvonimir (26), on je završil za tehničara za računalstvo jer tu ima i softverskih greški, pa se radi softverska nadogradnja i stavlja se novi  softver, ali u principu najviše kvarova su LED pozadinsko osvjetljenje, kvar na napajanju ili matičnoj ploči ili pak zbog udara groma. Naravno tu su i kvarovi  na daljinskim upravljačima koji se također popravljaju. Problem je to kaj su televizori postali toliko jeftini da je jako teško ponuditi čoveku popravak, a da to njemu bude isplativo. I sad je to postalo vrlo problematično. Mobitel danas košta više nego televizor, ali eto delamo u garantnom roku i popravi se u jamstvu sve, a van jamstva čoveku se da predračun pa se onda odluči popravljamo li ili ne – ispričao nam je Zlatko mlađi.

Još članaka iz "Lifestyle"

Facebook