Ljubav između gospođe Sabine i njezinog supruga Žarka rodila se, povjerava nam, kad je on imao 36, a ona 24 godine. Živjeli su na selu, mirno i skromno, u ljubavi i međusobnom poštovanju. No, posljednjih godina on je počeo pobolijevati i tek sada, kaže, primjećuje razliku u godinama, donosi portal Moje vrijeme.

S gospođom Sabinom (62) porazgovarala sam tijekom šetnje uz rijeku Koranu. Živi, priča mi, u kući u okolici Karlovca. “Svaki dan autom dođem na gradsku šetnicu uz Koranu, volim energiju vode. Moram se malo maknuti iz kuće, imam bolesnog muža o kojem danonoćno brinem pa kad popodne legne, imam svojih sat, dva u prirodi”, priča mi u povjerenju.

Suprug boluje, kaže, od više bolesti. “Nagluh je, ima dijabetes, slabo srce. Neki se sa 74 godine još jako dobro drže, ali mi nismo te sreće. Moj Žarko je baš dosta bolestan, toliko da više i ne izlazi iz kuće. Pije pet vrsta lijekova i stalno smo kod liječnika. Ne može više ni voziti, srećom ja imam vozačku pa ga vozim na preglede”, kaže.

U daljnjem razgovoru uzdahnula je još jače, pa nastavila pričati: “Prije nepune tri godine umrla mi je majka. I nju sam njegovala skoro dvije godine, malo joj je nedostajalo do 90 godine Tada sam još bila u radnom odnosu i to su bile strašne muke s njom. Nisam mogla dati otkaz pred mirovinu, a njegovateljicu, koja je trebala biti deset sati dnevno uz nju, s cijelom njezinom najmanjom mogućom mirovinom, i pola moje plaće, ne bi bile pokrile“, ukazuje nam na problem na koji nailazi mnogo starijih i nemoćnih.

”U početku sam mislila, nemam je srca dati daleko u dom, ali tada je još mogla na WC. Kako joj se stanje pogoršavalo, a na mjesto u domu se čeka i desetljeće ako se ne zapiše na vrijeme, sve sam više uzimala bolovanje. Napravila sam si velike probleme na poslu, i s poslodavcem i s kolegama. A na svu moju muku, i suprugu je zdravlje krenulo nizbrdo”, rekla je.

“Svaki dan autom dođem na gradsku šetnicu uz Koranu, volim energiju vode. Moram se malo maknuti iz kuće, imam bolesnog muža o kojem danonoćno brinem pa kad popodne legne, imam svojih sat, dva u prirodi”, priča u povjerenju, za portal Moje vrijeme.

Suprug boluje, kaže, od više bolesti. “Nagluh je, ima dijabetes, slabo srce. Neki se sa 74 godine još jako dobro drže, ali mi nismo te sreće. Moj Žarko je baš dosta bolestan, toliko da više i ne izlazi iz kuće. Pije pet vrsta lijekova i stalno smo kod liječnika. Ne može više ni voziti, srećom ja imam vozačku pa ga vozim na preglede”, kaže mi.

U daljnjem razgovoru uzdahnula je još jače, pa nastavila pričati: “Prije nepune tri godine umrla mi je majka. I nju sam njegovala skoro dvije godine, malo joj je nedostajalo do 90 godine Tada sam još bila u radnom odnosu i to su bile strašne muke s njom. Nisam mogla dati otkaz pred mirovinu, a njegovateljicu, koja je trebala biti deset sati dnevno uz nju, s cijelom njezinom najmanjom mogućom mirovinom, i pola moje plaće, ne bi bile pokrile“, ukazuje nam na problem na koji nailazi mnogo starijih i nemoćnih.

”U početku sam mislila, nemam je srca dati daleko u dom, ali tada je još mogla na WC. Kako joj se stanje pogoršavalo, a na mjesto u domu se čeka i desetljeće ako se ne zapiše na vrijeme, sve sam više uzimala bolovanje. Napravila sam si velike probleme na poslu, i s poslodavcem i s kolegama. A na svu moju muku, i suprugu je zdravlje krenulo nizbrdo”, rekla je.

“Kad sam nakon dvije godine nespavanja i teške borbe s majkom, a usporedo i suprugom, nju otpratila na drugi svijet, ispunila sam uvjete za mirovinu. Ubrzo nakon mog umirovljenja suprug je završio u bolnici zbog srca, život mu je visio o niti. U ove dvije godine strepim nad njim, ima boljih i lošijih dana. Ništa mi je teško napraviti za njega, ali se fizički i psihički umorim. Srećom sam još zdrava da mogu to sve izgurati”, kaže i dodaje da im sin živi u drugom gradu i ima svoj posao i obitelj. “Svjesna sam da nam ne može pomoći ni da hoće”, kaže.

Boji se, uzdahne opet, što će biti s njom ako i ona jednog dana onemoća. “Razmišljala sam o tome da se zapišem za starački dom, jer znam koliko se čeka na mjesto. Ne vidim drugo rješenje za sebe. Njegovala sam majku do zadnjeg daha, znam što to znači, ne može tko ne proba ni zamisliti koliko zna biti teško, iscrpljujuće, a pritom i duša boli.”

“Sada svoj križ dalje nosim njegujući supruga i njegovat ću ga dok god mogu”, rekla je, pa se zagledala u daljinu i pohitala prema autu. “Moram sad brzo kući”, rekla je.