Foto: Pexels

Preminuo je Goran Bulatović Manza, glazbenik čije ime možda nije bilo konstantno pod svjetlima reflektora, ali čiji je doprinos rock povijesti ovih prostora neizmjeran.

Kao jedan od osnivača i originalni bubnjar Partibrejkersa, Manza je bio ključna figura u definiranju sirovog i beskompromisnog zvuka koji je bend proslavio i pretvorio ga u instituciju, a vijest o njegovoj smrti, koju je potvrdio i sam bend na službenim stranicama, odjeknula je regijom kao tužan podsjetnik na temelje scene koja je oblikovala generacije.

Rođen 1959. godine, Bulatović je pripadao onoj prvoj, udarnoj postavi koja je ispisala uvodno poglavlje jedne od najvažnijih rock priča s Balkana. Njegov odlazak tako nije samo gubitak za one koji su ga poznavali, već i za sve koji razumiju da su veliki bendovi zbroj svojih, ponekad i tihih, ali nezamjenjivih dijelova.

Od svog bivšeg člana i suborca oprostili su se i sami Partibrejkersi, kratkom, ali iznimno emotivnom porukom koja svjedoči o dubini veze iskovane u ranim danima benda. "Posljednji pozdrav Manzi, osnivaču Partibrejkersa. Bio si neponovljiv. Jedan od dvoje koji je utjecao na moje odrastanje. Hvala ti na svemu", stoji u objavi benda.

Priča o Partibrejkersima započela je u Beogradu, u kolovozu 1982. godine. U ozračju kasnog novog vala, Zoran Kostić Cane (vokal) i Goran Bulatović Manza (bubnjevi), zajedno s gitaristima Nebojšom Antonijevićem Antonom i Ljubišom Kostadinovićem, stvorili su zvuk koji je bio izravan, ogoljen i opasan. Beograd je tih ranih osamdesetih vrvio kreativnom energijom, no dok je dominantna scena donosila sofisticiranije i art-rock zvukove, četvorka okupljena pod imenom Partibrejkers donijela je nešto posve drugačije: sirovu, nefiltriranu energiju garažnog rocka, rhythm and bluesa i ranog punka. Svoj prvi, danas legendarni nastup, održali su 4. listopada 1982. u Dadovu, kao predgrupa sastavu The Fifties.

Manzina uloga u oblikovanju prepoznatljivog zvuka Partibrejkersa bila je presudna. Njegovo bubnjanje nije bilo samo pratnja, već pogonsko gorivo, temelj na kojem su se gradile Antonove minimalističke, ali razorne gitarske fraze i Canetov karizmatični, propovjednički vokal. Dok su mnogi bubnjari tog vremena težili tehničkoj perfekciji, Manzin stil bio je esencijalan i moćan, poput motora koji pokreće cijelu mašineriju. Bio je to ritam ulice, direktan i beskompromisan, savršena podloga za Canetove gnjevne, ali pronicljive tekstove. Stvorio je zvučni puls koji je bio istovremeno primitivan i hipnotičan, puls koji je tjerao na pokret i tjelesnu reakciju, što je postalo jednim od ključnih obilježja ranih Partibrejkersa i njihovih eksplozivnih živih nastupa.

Kruna Manzinog djelovanja u bendu zabilježena je na njihovom debitantskom albumu "Partibrejkers I", objavljenom 1985. godine, s taj se album i danas smatra jednim od najvažnijih i najboljih prvijenaca u povijesti jugoslavenskog rocka. Producirao ga je Koja iz Discipline kičme, još jedan velikan beogradske scene, što je dodatno osiguralo autentičnost i sirovost zvuka. Album nije bio samo zbirka pjesama, već manifest stava. Zvuk je bio ogoljen do kosti, snimljen s minimalnim sredstvima, ali s maksimalnom strašću, a pjesme poput "Hiljadu godina (1000 godina)", "Ulični hodač" i "Večeras" postale su himne generacije koja je tražila svoj glas u betonskoj džungli. Upravo je taj album postavio standarde za bend i zacementirao njihov status kao nositelja autentičnog rokenrola.

Iako intenzivan, Manzin put s Partibrejkersima bio je kratak. U ljeto 1985. godine, nedugo nakon izlaska kultnog prvijenca, napustio je sastav. Njegov odlazak označio je kraj prve, možda i najčišće faze benda, no energija koju je unio u Partibrejkerse nastavila je živjeti, jer Manza iza sebe nije ostavio samo odsvirane dionice, nego i ideju benda koji nikada nije podilazio trendovima niti birao lakši put. Upravo zato njegova prerana smrt ne označava samo odlazak glazbenika, već jednog od ključnih arhitekata zvuka Partibrejkersa, zvuka koji i danas, više od četrdeset godina kasnije, zvuči jednako relevantno, moćno i istinito, piše Večernji.hr.