Foto: Pexels

Znate onu osobu koja na dogovoreno mjesto stigne deset ili petnaest minuta ranije, pa onda čeka ostale?

Dok drugi tek traže parking, ona već sjedi u kafiću. Dok se drugi ispričavaju zbog kašnjenja, ona je već nekoliko minuta spremna.

Možda ste upravo vi ta osoba.

I premda se na prvi pogled čini da je riječ samo o dobroj organizaciji, ljudi koji gotovo uvijek stižu prerano često imaju još nešto zajedničko.

Njima nije problem čekati – problem im je neizvjesnost

Jedno od mogućih objašnjenja nema toliko veze sa satom koliko s osjećajem kontrole.

Osobi koja ne voli kasniti važno je znati da ima dovoljno vremena. Ako postoji mogućnost da će promet biti gušći, da neće pronaći parking ili da će se dogoditi nešto nepredviđeno, raniji dolazak postaje način da taj rizik smanji.

Drugim riječima, radije će potrošiti deset minuta čekajući nego riskirati da negdje zakasni.

Zato prerani dolazak ponekad nije samo navika.

Može biti način upravljanja neizvjesnošću.

Takvi ljudi često unaprijed računaju na ono što bi moglo poći po zlu

Ako trebate biti negdje u 18 sati, osoba koja dolazi prerano možda neće računati da put traje 20 minuta.

Računat će 30.

Možda će dodati još deset minuta za parking, pet minuta za nepredviđenu gužvu i još nekoliko minuta „za svaki slučaj“.

Na papiru izgleda pretjerano.

Ali upravo joj taj višak vremena daje osjećaj sigurnosti.

Ako se ništa ne zakomplicira, stići će ranije. Ako se nešto dogodi, još uvijek ima rezervu.

Psiholozi to povezuju i s potrebom za kontrolom

Ljudi se razlikuju po tome koliko dobro podnose neizvjesnost.

Nekima nije problem krenuti u zadnji trenutak jer vjeruju da će sve nekako ispasti dobro.

Drugi žele imati kontrolu nad što većim brojem okolnosti.

Za njih je dolazak ranije svojevrsno osiguranje.

Ne mogu kontrolirati promet, kašnjenje autobusa ili tuđe ponašanje, ali mogu kontrolirati kada će krenuti od kuće.

I to im može donijeti osjećaj mira.

Postoji i sasvim praktičan razlog

Naravno, ne treba svako prerano stizanje pretvarati u psihološki profil.

Neki ljudi jednostavno mrze kasniti.

Drugi su odrasli uz naviku da se uvijek kreće ranije. Nekima je neugodno da ih drugi čekaju, a neki jednostavno vole imati nekoliko minuta za sebe prije sastanka ili druženja.

I tu dolazimo do zanimljive razlike.

Za osobu koja uvijek stiže prerano tih deset minuta često uopće nisu „izgubljeno vrijeme“.

To može biti vrijeme za predah, kavu, provjeru poruka ili jednostavno trenutak bez žurbe.

A što je s ljudima koji stalno kasne?

Tu je stvar još zanimljivija.

Kašnjenje ne mora automatski značiti neodgovornost ili nepoštovanje tuđeg vremena. Ponekad ljudi jednostavno lošije procjenjuju koliko će im neka aktivnost stvarno trajati.

Netko će pomisliti da mu treba 20 minuta da se spremi, a na kraju prođe 35.

Netko drugi će računati da će do odredišta stići za pola sata, potpuno zanemarujući mogućnost gužve.

Razlika zato nije uvijek u tome koliko nekome znači dogovor.

Često je riječ o tome kako procjenjuje vrijeme i nepredviđene okolnosti.

Ako uvijek stižete prerano, vjerojatno znate kako ovo izgleda

Stignete deset minuta prije dogovora.

Provjerite mobitel.

Pogledate prema ulazu.

Još jednom pogledate koliko je sati.

A onda se počnete pitati gdje su svi ostali.

U tom trenutku možda vam se čini da ste jedini koji ozbiljno shvaća dogovoreno vrijeme.

Ali moguće je da je objašnjenje puno jednostavnije.

Vi ste samo osoba kojoj je sigurnije imati višak vremena nego manjak.

I zato ćete, čak i kada znate da vam do odredišta treba samo dvadeset minuta, vjerojatno krenuti pola sata ranije.

Jer za vas nekoliko minuta čekanja nije problem.

Kašnjenje bi bilo puno veći problem.