U Zagorju se nekad heklalo u svakoj kući. Na klupicama ispred hiže, uz petrolejku ili na kuhinjskom stolu, žene su preplitale konce i misli. Stolnjaci, tabletići, jastučići – svaki je imao svoju priču, a svaka očica nosila je dio nečijeg života. Heklanje nije bilo samo ukras, nego znak doma, reda i ljubavi. Danas, kad rijetko tko ima vremena za ručni rad, ta tradicija tiho živi kroz ruke onih koji su je odlučili sačuvati i udahnuti joj novi oblik. Jedna od njih je i Iva Kranjčec iz Klanjca.

Očica po očica

Kad svi u kući utonu u san, Iva sjedne sjedne u svoju fotelju i pusti da joj se konac lagano odmota niz dlan. U sobi svijetli samo topla lampa. Tišina. Jedini zvuk je, tek primjetno, šuštanje konca i tiho brojanje: jedan, dva, tri... Očica po očica. Hekla. Do 23 sata, ponekad i do iza ponoći. Malo spava, ali kaže – to joj puni baterije. Iva ima 42 godine, troje djece, jednog psa i full-time posao. Od kuće je odsutna i po deset sati dnevno, ali njezin mali svijet konca i kukice čeka je svake večeri. U tim trenucima, kaže, sve brige nestanu. Na njezinom stolu uvijek je nekoliko započetih projekata.

- Prije par godina tražila sam antistres terapiju. Heklanje te prisili da se smiriš i koncentriraš. Ne možeš misliti na probleme dok brojiš očice. I tako je sve počelo – priča nam Iva, autorica brenda Crochiva - imena koje je nastalo kao igra engleske riječi crochet (heklanje) i njezinog imena.

Od tabletića do torbi koje oduzimaju dah

Prvi put javnosti se predstavila na ovogodišnjoj manifestaciji Zahvala jeseni u Klanjcu, i to s puno treme. - Teško je predstaviti se prvi put i to pred domaćom publikom. Bojala sam se da ne razočaram djecu pa i svoje bližnje. Djeca nisu imala mamu kako su navikla, kuća me nije imala, ali proletjelo je tih mjesec dana. U tom periodu gotovo da i nisam spavala. Htjela sam da štand bude bogat i uspjela sam. Napravila sam 20 i nešto torbi. Kada se u nešto daš, sve se može. Ako ne probaš, što je najgore što ti se može dogoditi? Da ostaneš tu gdje jesi - priča Iva. Njezine torbe izazvale su brojne pozitivne reakcije, a mnogi nisu vjerovali da su ručni rad jer su svaka očica i svaki bod jednaki: - Kad kažem da heklam, svi odmah pomisle na tabletiće i stolnjake. A meni je važno pokazati da heklanje može biti moderno. To je tradicija na suvremeni način.

Pletena nit kroz generacije

Osnove heklanja pokazala joj je majka, a njoj njezina majka. Znanje koje se prenosilo s koljena na koljeno sada živi u novom obliku. - To mi jako puno znači. A posebno me veseli što interes pokazuje i moja mlađa kći - govori Iva koja je svoju prvu torbu napravila još s dvadesetak godina, puno prije Instagrama i TikToka. - Tad smo morali sami pronaći načine da ispunimo vrijeme. Naučila sam štrikati i heklati, napravila torbu i to je bilo to. Nisam ni slutila da će se to jednog dana vratiti u moj život na ovakav način – priznaje.

Konac, bod, i strpljenje

Danas radi različite predmete; torbe za plažu, košare za igračke, naušnice, dekice, pa čak i zipke. Svaki od njih ima svoj materijal i zahtjeva poseban pristup.

- Napravila sam prvo par ''plišanaca'' pa sam probala torbu. Na početku sam mislila da nema šanse da uspijem, da je komplicirano, ali je dosta jednostavno. Ta torba je ispala super pa sam krenula istraživati i iznenadila se kuda je sve to došlo. Krenula sam raditi torbe i prijateljicama. Onda sam došla na ideju za napravim zipku. Mogućnosti su bezbrojne. Kad naučiš osnove heklanja, možeš napraviti sve. - Kad smo uređivali kuću, brat mi je u šali poslao video žene koja je zaheklala ogradu. Rekao je: 'Evo ti ideje!' - smije se Iva. - Tada sam shvatila da s koncem stvarno možeš sve – dodaje.

- Bilo je tu i žuljeva, ali danas radim s heklicama od kojih me ruke ne bole toliko. Našla sam materijale s kojim uživam raditi, nema iznenađenja poput različitih očica ili rupica. Treba znati koji je konac pravi. Imam poliesterske, pamučne trake, reciklirani pamuk iz Poljske, a dio materijala nabavljam i u Hrvatskoj. Bitna je kvaliteta, a debljina konca utječe na čvrstoću, svaka očica mora biti jednaka da torba ne ''pleše''. Koliko je konac debeo toliko je i čvrst, a mora se paziti na bod. On mora biti čvrsti kako bi se mogao formirati – otkrila nam je Iva.

Proces zna potrajati, ali žurbi nema mjesta. 

- Za neke torbe mi je dovoljno par sati, a za neke mi treba puno više. To ovisi o debljini konca. Neke zaheklam za dva, tri sata, a onda sat vremena ode na stavljanje kopči, detalja koji ne izgledaju komplicirano, ali oduzmu vrijeme. Nekad bih voljela da ide brže, a nekad da ide sporije. Ali nema tu žurbe, treba biti pažljiv, svaka očica ima svoju svrhu – kaže.

Brojke i duša

Zanimljivo, Iva radi s brojkama, analitičan posao koji mnogi doživljavaju suhoparnim. - Volim brojeve. Volim kad iz nepregledne Excel tablice izvučem priču. Tako je i s heklanjem. Uzmem klupko konca koje je bezlično, a za neko vrijeme nastane nešto lijepo, ''fino''. Kada dođem do kraja onda mi bude onaj wow efekt. Kad stvoriš nešto rukama, u to uneseš i dušu  - kaže kroz osmijeh.

Podrška i upornost

Na početku nije vjerovala da će njezin rad biti dovoljno dobar, ali podrška obitelji bila je ključna. - Oni su me tjerali, davali mi vjetar u leđa. Bez njih ne bih bila tu gdje jesam - iskreno kaže. Danas sanja o tome da jednog dana možda od heklanja i živi.

- Imam popis stvari koje želim napraviti, ali sebi najmanje radim. Htjela bih imati više vremena, ali ovo me veseli. Opušta me. Kad sam krenula, nisam mislila da će ovako narasti, ali meni je to zadovoljstvo. Za sada mi je dovoljno što svaka torba ima svoju priču i što svaka nosi dio mene - zaključuje Iva.

Topla, jednostavna i uporna. Iva dokazuje da tradicija nije nešto što pripada prošlosti. Ona se samo preoblikuje, u njezinom slučaju, u torbe s dušom koje spajaju ručni rad, obiteljsko nasljeđe i suvremeni stil života.