Književnoznanstvena tribina u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Zaboku, posvećena liku i djelu najvećega zabočkog književnika, Ksavera Šandora Gjalskog, održana je 20. listopada u Galeriji grada Zaboka. Predavačice na devedesetominutnoj tribini, dr. sc. Tatjana Pišković, izv. prof., s Katedre za hrvatski standardni jezik, i dr. sc. Suzana Coha, izv. prof., s Katedre za noviju hrvatsku književnost, gostovale su i 2019. godine te je ovogodišnja tribina svojevrstan nastavak istraživanja Gjalskijeva jezika i stvaralaštva profesorica i znanstvenica s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Publika svih uzrasta, od zainteresiranih gimnazijalaca do kroatista, nastavnika i ljubitelja znanosti i književnosti, pomno je slušala zanimljiva, poučna i strukturirana predavanja o posebnostima Gjalskijevih djela. U ime Ogranka Matice hrvatske u Zaboku gošće predavačice i publiku pozdravila je predsjednica Ogranka i moderatorica tribine Sandra Babnik Lončar koja je podsjetila da je 2021. godina proglašena Godinom čitanja u kojoj se djela i našega gredičkoga gospodina iščitavaju različitim književnim i jezičnim pristupima.

Suzana Coha u svom je predavanju naslovljenom „Poezija što lebdi nad dragim zagorskim krajem: regionalno kao nacionalno u zbirci Pod starimi krovovi“ smjestila položaj Ksavera Šandora Gjalskog u prostor Hrvatskog zagorja i njegov odnos prema rodnom kraju te slikama Zagorja u njegovoj zbirci proglašenoj „estetski najuspjelijom prozom“. Pritom se bavila regionalnom raslojenošću književnosti (regiopoetikom) (koja se ugrubo dijeli na mediteransku i kontinentalnu) i istražila položaj Hrvatskoga zagorja u toj diobi. U središtu njezina istraživanja jest zbirka Pod starimi krovovi (1886.) u kojoj pisac prepleće realističke, romantičarske (fantastika i misticizam) i modernističke elemente, najviše vidljive u liku Battorycha (Batorića), ali naglašava i hrvatsku feudalnu prošlost utemeljenu u srednjem vijeku. Položaj kajkavskoga jezika u hrvatskom narodnom preporodu, kada je njegova uporaba imala nepoželjne konotacije, promatra se u književnosti nakon Antuna Gustava Matoša koji je „prvi uveo kajkavski na velika vrata“, a poznato je da je često posjećivao i Gredice i prijateljevao s Gjalskim. Predavačica se posebno osvrnula na članak Zagorje u časopisu „Obzor“ gdje je Gjalski istaknuo da je u svojim djelima želio prikazati hrvatsku povijest, originalnost hrvatskih starih kurija, nježnu poeziju i hrvatsku dušu usko povezanu sa zagorskim krajem. Regionalno tako postaje nacionalno u njegovim djelima, a regionalne značajke u zbirci Suzana Coha dijeli na dijalekte (jezike), topografiju, geografiju, krajolik, povijest, tradiciju, običaje, mentalitet, politiku i kulturu, „plemenštinu“ i poštenje, prikaze (gogoljevskih) likova i njihovih sudbina. Zaključuje da je Hrvatsko zagorje u Gjalskijevim djelima dio „našega hrvatstva“, a zagorski identitet čine kajkavski izričaj, „kaplica“ i pomirenost/prepuštenost sazdana u citatu „Pro Deo et patria!“ „Moralo je tako biti!“ česti su izričaji njegovih likova tragičnih sudbina, a frazu povezuje i s poznatim Krležinim djelom „Balade Petrice Kerempuha“.

Tatjana Pišković u predavanju „Kronizmi u romanu U noći Ksavera Šandora Gjalskog“ bavi se vremenskom raslojenošću hrvatskog leksika i Gjalskijevim leksikom koji uspoređuje s današnjim. Efektno započinje čitanjem reprezentativnog ulomka iz romana U noći (1886., Vijenac) u kojem su vidljive zastarjele riječi – leksički kronizmi koje klasificira na historizme (nastale iz izvanjezičnih razloga) i arhaizme (nastale iz unutarjezičnih razloga) koje pritom dijeli na podskupine. Predavačica komunicira s publikom koja zajednički rješava odgonetke, odnosno značenja obilježenih riječi poput vlastelin, konškolarac, poznanac, prikaza, surci, gajtani, narodnjak, Ilirac… Uspoređuje riječi s današnjim leksikom i uspješno osuvremenjuje navedene primjere.

Za glazbeni ugođaj književnoznanstvene večeri zaslužan je bio Stjepan Horvat, diplomirani harmonikaš, profesor u Glazbenoj školi pri Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku, višestruko nagrađivani glazbenik i dobitnik Oskara znanja, koji je izveo tri skladbe u vlastitoj interpretaciji: „Pod starim krovovima“, Bésame mucho“ i „Vino i gitare“ te za svoj uvjerljiv, dinamičan i precizan nastup zaslužio gromoglasan pljesak.
Moderatorica tribine Sandra Babnik Lončar izvrsno je zaokružila večer mislima kako možemo ostati bez riječi u stanju zapanjenosti ili ushita, ali možemo ostati i bez riječi ako ne obogaćujemo aktivno svoj rječnik čitajući, promišljajući i istražujući. Zato, čitajmo da ne ostanemo bez riječi, a pogotovo književna djela naših i stranih autora, svjetskih autora koji su nas zadužili svojim pisanim tragom.