Neki dan je jedna gospođa, poznata po svom humanitarnom radu na području naše županije, došla u redakciju pričajući o priredbi koju je organizirala, a u njoj su sudjelovale i uživale djeca i odrasle osobe s posebnim potrebama.

Kaže, jako su se veselili i zabavljali, a smiješak nije silazio s njihovih lica. No, kaže ta gospođa, često joj znaju pitati zašto tu, citiram, 'bolesnu' djecu okuplja oko sebe i što joj to treba. Ona je odgovorila: 'Ta djeca su tako topla i draga, toliko je veselja u njima. U društvu je problem jer ono nije naučilo prihvaćati takve ljude. '

Upravo su me te njene riječi potaknule da napišem ovu kolumnu. Često sam se sretala s djecom, ali i odraslima koji imaju lakše ili teže poteškoće u razvoju. Nikad ih nisam gledala drugačije nego one koje mi volimo nazvati 'normalnim ljudima'. Na isti sam način pričala i ponašala se s njima jer ne smatram da su išta manje vrijedni od bilo koje druge, zdrave osobe.

Svaki život vrijedi jednako! Svaki život vrijedi mnogo i tako se prema svakom obliku života trebamo odnositi. Užasno me potresaju i smetaju događaji i situacije kada su bilo koje skupine ljudi podvrgnute diskriminaciji. Što je nama 'normalnima i zdravima' dalo pravo da rasuđujemo tko je različit, a tko je baš onakav kakav bi morao biti? Čini mi se da u tome 'različit' još uvijek postoji velika doza samilosti, sažalijevanja i odbacivanja, a to je upravo ono protiv čega se ljudi s bilo kakvim poteškoćama u razvoju, ali i njihove obitelji konstantno bore.

Zamislite, prije par dana sam na vijestima vidjela prilog o dječaku koji ima cerebralnu paralizu, a išao je u razred sa svojim zdravim vršnjacima čiji su se roditelji pobunili zbog toga. Kakvi su ti roditelji primjer svojoj djeci? Je li taj dječačić zaslužio da ga kolege u razredu, koji bi mu trebali biti pomoć i podrška, odbacuju? I zašto bi djeca s nekom tjelesnom poteškoćom, a normalnog mentalnog razvoja, morala pohađati posebne škole i ustanove? Mnogo je tu pitanja, mnogo moralnih dvojbi, a malo odgovora.

Hoćemo li ikad kao društvo naučiti prihvaćati one koji su drugačiji, hoćemo li shvatiti da smo nekome i mi 'normalni' drugačiji, teško je očekivati. Stvorili su se potpuno pogrešni ideali savršenog, lijepog i prihvatljivog.

Tko je kriv? Krivi su i mediji, cjelokupno društvo, ali i roditelji od kojih većina svojoj djeci ne zna ili ne želi objasniti da smo svi jednako vrijedni i da svi imamo pravo na jednake životne prilike u životu bez obzira na to koliko smo, po bilo kojoj karakteristici, 'različiti'.