Pismo čitatelja: Nogomet na respiratoru

Poštovani čitatelji i ljubitelji sporta obrača Vam se jedan tužni promatrač zagorskog nogometa koji može zaključiti : no

Poštovani čitatelji i ljubitelji sporta obrača Vam se jedan tužni promatrač zagorskog nogometa koji može zaključiti : nogomet u Zagorju još nije umro, ali je na respiratoru . To je zaključak moj osobno i vjerojatno još mnogo Vas koji ste svjedočili ovogodišnjim predstavama u prvoj nam županijskoj nogometnoj ligi.


Zaplet kakvog se ne mogu posramiti niti Alfred Hickock niti Steven Spielberg na kraju je dosegnuto vrhunac u par zadnjih kola. Mislim i da gospodin Zlatko Vitez može dio ovih igara kopirati za svoje Histrione pa bi i svi u kazalištima imali razloge za salve smijeha. Naime nije sad ovo ništa novo, sve to traje već godinama, ali zadnje dvije godine farsa poprima gotovo astromomske mjere.

Prošle godine, na primjer, klub koji u 20 kola osvoji 8 ili 9 bobova ( nisam 100 % siguran ) naglo proigra i u zadnjih 6 kola osvoji nevjerojatnih 16 bodova, ostane u ligi zbog blagonaklonasti glavnog suca neke druge utakmice koji poništi regularan pogodak direktnom im konkurentu, a njihove kosilice postaju hit na zagorskim nogometnim travnjacima.

Nakon toga pametan čovjek bi izvukao pouku i ne bi dvije godine za redom bio kuhan u istom loncu, ali ne i ovi dečki. Oni su opet na istim stazama, ali Bog ih voli, pa se budu loptali u prvoj ligi i druge godine.

Neki drugi pak gledaju i dalje. Oni mogu tri kola prije kraja izgubiti doma od otopljenika katasrofalno sa 4:0 da bi za samo 4 dana u gostima pobijedili pretendenta za drugo mjesto na tablici, no vjerojatno im je ova domaća, nedjeljna, utakmica bila samo slab dan. Neki su se na vrijeme sjetili da je popularna sudačka taksa na taksu jeftinija u ožujku i travnju nego u svibnju i lipnju, pa sad mirno trljaju ruke i izlaze na travnjak sa razmišljanjima da bi možda oni mogli biti velike face pa bodove koji im više ne trebaju, za neku simboličnu naknadu, predati protivnicima.

Ima i takvih, svaka čast dečkima iz Mača, koji su se muški borili i osvoji prvo mjesto u ligi bez obzira da li imaju ambicija za viši rang ili ne. Da ne bi bilo zablude, poznavatelji prilika u nogometu mogli su ove godine nešto slično vidjeti i u najboljim ligama svijeta.

Jedan Man.United može u zadnjem kolu doma izgubiti od Weat Hama jer ovi drugi baš trebaju trobod za ostanak u ligi. Jedan europski prvak može istrčati u zadnjem kolu talijanskog prvenstva znajući da je koeficijent na njihov poraz samo 1,20 . I gle, gle baš su izgubili.

Ima toga još hrpa, od sudaca koji svoje sudačke takse ionako ne stavljaju u porezne prijave, od igrača koji pojedine utakmice igraju malo slabije jer su im istekla osiguranja za auto ili im pak dobro dojde koja kap benzina badava, pa sve do članova klupskih uprava koji tako vole nogomet da nemaju pojma da li im je klub uopće odigral nedjeljnu utakmicu, ali je bitno da su za svoje usluge klubu uzeli proviziju iz klupske blagajne. Živjela takva ljubav.

Druga je pak stvar da neki prosječni Zagorac cijeli tjedan tlači za plaću od 2 i pol tisuće kuna, a onda krene na nedjeljnu utakmicu, plati 20 kuna za kartu ( bolje da je otišel u zagrebački ZOO za iste novce ), i potvrdi si ono što je znal već u petak, pobjednika nedjeljne utakmice . Pitanje samo na koji način se ovi drugi budu bacili na konopce, da li bude potreban auto gol ili samo krivo dodavanje prema svojemu golu.

I sve to rezultiralo je da na prvoligaškoj utakmici koja završi bez golova ne možete vidjeli dva puta dupli pas ili udarac po golu sa 20 metara, a ako se slučajno desi jedan dobar dribling ili par uzastopnih dodavanja igračima se dižu spomenici i pišu pjesme, jer je to pravi, pravcati raritet.

Nakon svega svi se čude da nema gledatelja i da se igra loš nogomet. To je valjda normalno kad već klinci od 15 godina, sa dobrim kućnim odgojem , šalju suca u tri rodna mjesta ili mu viču nešto o njegovoj seksualnoj orijentaciji, a da ne spominjem njihovu želju za čekanje zore na nekakvim cajkama i mučninu u glavi kad mamica zove u pola dva na nedjeljni ručak.

Na kraju krajeva , zar nismo ostali i bez jedinog nam trećeligaša osuđeni na naše uske granice i pokoji izlet do zagrebačke županije?

p.s. svaka sličnost sa stvarnim događajima je namjerno namjerna.

Piše: bst

Facebook