Prethodna kolumna
Slijedeća kolumna

IZ BAKINE PUČKE BILJEŽNICE: Šte bor prije Badnjaka kiti, z njim naj vine piti

Moja babica je znala reči da šte prije Božiča bor kiti, naj z njim vine piti. Ili po domači: mani ga se, sinek dragi „udarala bi starica dlanom o dlan i u nevjeriti okretala glavom.

Što je Božić? Raskošno okićeni izlozi velegrada, pijani Djeda Mrazovi, Baka Mrazice s halterima, vilenjaci koji prodaju pakete za mobilne uređaje, trošenje kuna na kilograme raznobojne plastike koja svira ili sasvim nešto drugo?

O ovom „drugom” ponešto je znala reći naša hraščinska baka Ivka, narodna mudrica.

"Jaj, gda sam vidla da moja pranučica več prije Mikulinja hodi z kuglicama i papernjatim pahuljicami na šljokice i pita gda bume bor kitili, mislila sam da se šali. A gda sam spazila da i susedi lampice vu obluk još na Barbaru meču, brže – bolje sam se požurila vrmar otprijeti i pogledala na katolički kalendar, šteri je znutrašnje stranjke zalepljen, šteri je dan. Pak su do Božiča tri tjedni?! Niš ti ja to ne razmem. Negdar tak nije bile. Same su nešteri, šteri su valjda imeli žutu knjigu (smijeh), tuo delali. Je, bile je i toga, nem rekla…

Moja babica je znala reči da šte prije Božiča bor kiti, naj z njim vine piti. Ili po domači: mani ga se, sinek dragi „udarala bi starica dlanom o dlan i u nevjeriti okretala glavom.

A tko je u zagorskim domovima nekad kitio bor?

„ Pri hiži su tuo delali najmlajši, deca i najstareši – dedeki i babice. Kuglice se ravnomerne mečus sijieh strani bora, ukrasi od papijiera i lančeki idu okoli bora, šterega sme negdar zvali i cimer. Pod bor idu najlepše jabuke – božičnice, i to po jena za sakoga člana vu familije. Babice su vnučicame pomagale kititi bor, a dedeki nučičom. Na kraju se na vrh bora diela špica ili zvijiezda, šte je kak imel. Okoli bora bi se deli i anđeleki i gusnate figurice z Betlehema. Onda bi deca tancala okoli bora i si se zajedne priređuvali za polnočku,,, govorila je baka. Na polnočkuje nekad išlo i mlado i staro.

„ Gazdarica ili stari stric bi ostali doma za vrijieme polnočke jer su svetki dani gda se i tat zna zaletiti vu hižu. Zate, če i nije nikoga doma bile, ostavile bi se svetle pri hiži, bar je jen lampaš gorel. Je, nije tuo niš čudne, tati bi negdar došli ranu krast ili ti zeti zlatni lanjček šteri ti je kumica za krst kupila, a ti ga čuvaš vu škatuljice kak svetu vodu z Trsata ili Marije Bistrice. A polnočka je bila najdivneša meša vu letu. Mi bi se pucke žurile vu cierkvu da bi zauzele bolja mesta i onda bi z župnikom popijivale da bi cijela cierkva bila vu gruomu. A i dečeci su nam se več dopadali i čakale sme da nam nešteri kakof cukor vu žep od kaputa dene. Čuvala bi te cukor se do Vuzma, če mi ga nejnešči od mlajše brače našel i pojel. Žurili sme se dime na dobru večeru. Mese se nije jele saki dan, kak ve. Mislil si da si z svetim Petrom za stolom gda je mati, Bog je dej duše lefke, donesla pečenjku z krumpijierom. Pak gibanicu… Se je dišale…

Pod stolom je bila slama, na šparetu se kuhale vine z cimetom, a mi sme kak janjčeki molili, onda se dobre najeli pak si popili puol deci kuhanoga. Još bi ga vu noga osijiteli gda sme legli vu mefku postelj i jedva čakali jutre. Jer zutra je bil Božič. Za nas, decu, negdar najvekši dan, vekši i od Vuzma. Froštukelj je bil boguovski, pak k meše vu nuove rubače, a pokle grudanje… Da mi se vu ta lijieta vrnuti,,, uzdahnula bi baka, ogrnula senajboljom vestom, sjela za svoj stol i odmolila nekoliko minuta.

„ Ve mi najdi na radiju božične pesme. Popijievala bum se dok ne zaspim „,rekla bi veselo i iz sveg glasa zapjevala „Narodi se Kralj nebeski…”

Facebook