Malo kome potkraj siječnja pada napamet da je početak veljače tek sredina zime i da nije nikakvo čudo ako drugi mjesec bude izuzetno hladan, pa čak i ožujak, kojega mnogi (s pravom) smatraju prvim pravim proljetnim mjesecom.

– Veljača je prevrtača i tuo, kakve vrijeme one donese, zna mnuoge iznenaditi. Drugoga dana vu veljače, na Sviječnicu, zna biti tak tople da si moreš sviter sneti i hoditi vu tijenke rubače ili vu kratki rukavi. A onda same dan pokle – na Blaževe, tak stisne zima da ti i vu bunde škrguču zubi – govorila je naša hraščinska baka Ivka, pučka prognozerka. Poznato je da se baš na Svijećnicu iz zimskog zna budi veliki broj životinja.

– Jazbec (jazavac) se naviek zbudi na Sviječnicu rane v jutre, rekla bi moja puokojna babica – Buog je dej duši lafke – i zide vun z luknje naluknuti se kakve je vrijeme. Ake mu glavu zatopli sunjčece, same stepe s glavu i vrne se natrga vu luknju. Nijeme je živinče, ali zna da tuo ne dobre i da bu zima još potrajala. Iste tak, stari ljudi bi ponavljali da če na Sviječnicu čež bile kakovu luknjicu, pak i onu najmenšu, vidiš sunce, još nas bu snijeg zametal, mrti i do koljijen – kimala je glavom starica. Svoju prevrtljivu narav, čuli smo, veljača već pokazuje najčešće 5. dan.

– Jalža (Agata, 5. veljače) čisti snijeg z najža. Jer, grde se vrijeme brži složi i snijeg odjemput zapane da je ne same pune dvorišče, nek su ga i puna najža. Hiže su negdar, stareši se sigurne zmisliju, bile same z črijepom pokite, predi z ritki, a snijeg najde saku luknjicu i brže ju zameče. Mi bi, babe, brže bolje, mama za ran v jutre zele mekle i po lojtre se spele na najža i zmele snijeg čez mali oblučec vun. Muži bi zeli lopate i pretirili dece da moreju vu škuolu, a onda do kocof i štale jer blage i živinu treba raniti, bile vruče kak vu luoncu ili snijieg do riti – pripovijedala bi baka.