Ponovno dogodovštine iz vlaka. Putovanje vlakom zaista je izvor raznih priča. Putujući vlakom na fakultet, sjela sam u kupe u kojem su sjedili žena u kasnim tridesetima s djetetom koje je imalo kakvih dvanaestak godina. Dok se dijete zabavljalo tipkajući na mobitel, majka je gledala kroz prozor i pitala ga je li vježbao svirati gitaru jer neće stići prije odlaska na karate. Klinac je odgovorio da mu se nije dalo svirati. Majka mu je na to rekla da neće smjeti gledati televiziju i da neće ići s 'frendovima' na nogomet ako ne bude vježbao gitaru.

Dijete je nastavilo tipkati po mobitelu, a majka je nastavila s pitanjima kako mu je bilo na folkloru. Nakon nekoliko sekundi šutnje odgovorio je da je bilo katastrofa jer su učili pjevati neku pjesmicu koju uopće ne razumije. U tom sam trenutku digla pogleda s knjige koju sam čitala, i zamislila se.  Sve aktivnosti koje je majka nabrojila, kod dječaka nisu izazvali nikakvu reakciju, a kamoli li zadovoljstvo i sreću.

Dok sam ja pohađala osnovnu školu izbor izvannastavnih aktivnosti nije bio bogzna što. Eventualno smo mogli na zbor i folklor. Doduše, bilo je moguće pohađati glazbenu školu, školu plivanja i sl., no novčane mogućnosti roditelja većine mojih vršnjaka i prijatelja tako nešto nisu mogle podnijeti. S druge pak strane, roditelji me nikad nisu tjerali da radim nešto što me ne zanima. Nisu me tjerali da pjevam u zboru jer je njima to super, nisu me tjerali da plešem u folkloru da se mogu pohvaliti kolegama s posla.

Sa svojim sam slobodnim vremenom radila ono što sam htjela i posvetila sam ga onome što me zanima. Izvannastavna aktivnost koju  pamtim bilo je sudjelovanje na natjecanjima podmlatka Crvenog križa. To je bilo ono što me je zaista veselilo jer, osim što sam naučila pružati prvu pomoć, družila sam se s vršnjacima, sudjelovala u raznim dobrotvornim akcijama i stvarno sam uživala.

Na licu dječaka iz vlaka nisam vidjela nijedan tračak moje radosti iz tog doba. Dobro, možda sam ja krivo protumačila dječakovu nezainteresiranost za majčina pitanja, ali ostaje činjenica da dječak pohađa satove gitare, vježba karate i ide na folklor te da ga vrlo vjerojatno sve ne zanima pretjerano, no očito je da majka vrši svojevrsni pritisak.

Sigurna sam da postoje mnogi primjeri gdje roditelji svoje ambicije 'treniraju' i ispunjavaju preko djece što sigurno nije pametno. Ako nekog nešto ne zanima, malo je vjerojatno da će u tome biti uspješan, pa tako i djeca. Ako se djecu na nešto tjera, ako im se slobodno vrijeme popunjava onime što ih ne zanima, vrlo će se teško razviti u osobu s vlastitim mišljenjem i vlastitim stavom.

Mišljenja sam da bi djeca sama trebala birati ono što ih zanima i ono što žele. Pa što ako pokušaju i za par dana odustanu? Bar će naučiti da svaka donesena odluka nosi posljedice, da nije sve onako kako se na prvi pogled čini i drugi će puta biti pažljiviji pri izboru. No isto tako, djeca moraju imati vrijeme samo za sebe, za uživanje u igri i djetinjstvu. Jer, djetinjstvo je najbezbrižnije doba života koje bismo trebali pamtiti kao vrijeme radosti, igre i uživanja.