Postoji urbana legenda1 da je Franjo Tuđman, nespretno parafrazirajući Clausewitza, jednom prilikom rekao da je Nogomet nastavak rata drugim sredstvima . Od sredine devedesetih do danas svi sportovi, uključivo i eurovizijsko natjecanje, postali su nastavak rata drugim sredstvima.
Dok sam još studirala, mrzila sam srijedu navečer tijekom gostovanja srpskih košarkaških klubova u Zagrebu jer je put od Zvonimirove do Cibone bio igra sa životom zahvaljujući maloljetnim alkoholiziranim ćelavim delikventima koji sebe vole nazivati Bad Blue Boysima. Jedino što me uvijek čudilo jest zašto se identična atmosfera ponavlja i tijekom Hajdukovih gostovanja u Zagrebu jer se nikako ne mogu sjetiti kad smo to mi Hrvati ratovali s Dalmatincima, no valjda ti Bad Blue Boysi znaju bolje od mene.

Enivej, od kada je krenulo Svjetsko prvenstvo u rukometu koje ćemo otplaćivati još narednih 20 godina, svi smo osjetili kako je živahna ta Tuđmanova legendarna doskočica o sportu i ratu. Pale se hrvatske zastave, pale se srpske zastave, kamenuju automobili sa srpskim tablicama, premlaćuju se Makedonci, dižu male bune protiv zastava na narodnim trgovima, dalekovidni gradonačelnici malo skidaju pa malo vješaju zastave, dojavljuju se bombe u hotelima, svi u čudu gledaju srpske košarkaše kako šeću ulicama (i pritom jadna publika ne zna jel bi im pljeskala kaj su toliko hrabri ili bi ih namlatila kad je već prilika).

A naravno Europa sve to gleda i misli si Zašto ono mi njih želimo u Uniji? . I tu dolazimo do najlicimjernijeg dijela priče. Naš vrli, svemoćni i premudri drIvo zna da će teško smjestiti svoju pozadinu u Europski parlament ako mu se puk nastavi ponašati k'o da nikada nije vidio civilizaciju pa je odlučio osuditi sve zadarske događaje i opaliti po prstima svog stranačkog druga, gradonačelnika Zadra, Živka Kolegu.

Čak je i Kalmeta, poznatiji kao kum lokalnog striptiz bara, odlučio očitati bukvicu zadarskom vodstvu. I odjednom sve novine bruje: Zadar nas sramoti, Zadar - grad slučaj, Slučaj Zadar! A ma nemojte! Odjednom je u Zadru problem?

Ministar obrazovanja, koji propagira zemlju znanja u kojoj diplomirani ekonomisti ne znaju gdje je Stradun, je obožavatelj lika koji koncerte započinje ustaškim pozdravom. Ministar zdravstva se vezuje lancima kako bi se protivio poštivanju hrvatskih zakona i kažnjavanju ratnih zločina. Pola vladinih ministara, a i sam predsjednik države mirno sjedi na nogometnoj utakmici dok se s tribina ore ustaški poklici.

Sa tribina na bilo kakvim utakmicama se redovito čuje Ubij Srbina pa čak i kad igramo protiv Andore (zapravo je zanimljiv fenomen Velike Srbije u glavama hrvatskih navijača), i još nitko zbog toga nije nastradao već čitavo desetljeće. A sve to prati gromoglasna tišina državnog vrha.

Sada kada samo žanju ono što su sijali sve ove godine, oni se čude. Oni osuđuju i zamislite vrhunskog licimjerja, oni jedan grad prozivaju gradom slučajem kako bi spasili vlastiti obraz pred jedinom institucijom do koje im je stalo, Europskom unijom. Boli ih briga što ova zemlja nikako da krene naprijed, koju povijest poput tvrdoglavog utega koči u svakom dahu, što se djeca odgajaju u mržnji. Samo misle na to kako se prišmajhlati onima koje su postavili za svoje Gospodare pa makar to značilo odreći se čitavog grada.

Da paradoks bude još veći, to se dešava upravo Zadru koji vjerno glasuje za te koji ga se sada mrtvo hladno odriču. Ne opravdavam nikoga tko je sudjelovao u ekscesima koji su nažalost zasjenili sve ono dobro i lijepo što se događa oko rukometnog prvenstva. Ali ti ekscesi nisu pali s Marsa, niti su rezultat jednog grada. Sve to je rezultat višegodišnje, kontinuirane i od politike poticane mržnje i netolerancije. I ako je itko slučaj u ovoj zemlji, to je hrvatska Vlada.

(Premlada sam da se toga sjećam i guglanjem pronalazim samo priče iz druge ruke, a takve uvijek smještam u urbane legende.)