Dok gledam inauguraciju prvog afro-američkog predsjednika SAD-a, Baracka Obame, priznajem, imam pogolemu knedlu u grlu. Usprkos i unatoč mom ciničnom karakteru. I usprkos i unatoč činjenici da se radi o zemlji i narodu od koje me dijeli i kontinent i ocean. No, ovako velike stvari preplivaju oceane i prijeđu cijele kontinente.

Prošlo je više od 40 godina od kada je Martin Luther King rekao I have a dream/Imam san i prošlo je više od 40 godina od kada se Rosa Parks odbila ustati sa prednjeg bjelačkog sjedala autobusa i otići na stražnje sjedalo namijenjeno crncima. I zato je ovo danas veliki dan. Dan u kojem je borba Martina Luthera Kinga, Rose Parks i milijona crnih robova i ropkinja, aktivista i aktivistkinja barem dijelom ostvarila svoje snove.

Ali ovdje ima još nešto uz ovu povijesnu dimenziju izbora prvog afro-američkog predsjednika SAD-a. Ideja da je moguće promijeniti svijet. Da nije glupo nadati se boljem životu. Da smo svi posebni i različiti, ali i takvi smo integralni dio zajednice. Da svi mi zajedno smo ti u čijim je rukama promjena. Te su ideje bile krila njegove pobjede u Americi, ali i popularnosti u svijetu.

Svjetski lideri i liderice, a još više ovi naši obični domaći, vrlo su rijetko sposobni dati nadu u bolju budućnost; graditi svoju politiku na osnaživanju, a ne na strahu; ponuditi viziju, a ne samo ambalažu; vjerovati da snaga proizlazi iz cjelokupnog naroda; ujedinjavati, a ne razdvajati. Od kada je Obama pobijedio mnogi su realpolitički komentirali da SAD ionako oduvijek imaju istu politiku, da se nikada tu ništa ne mijenja i da je Obama samo kvalitetn PR. Ono što oni zaboravljaju jest da je već pomak vrijednosnog sustava, promjena. Da entuzijazam, nada, vjera čine promjenu. I to promjenu koja je možda i veća od neke materijalne promjene. Način na koji gledamo svijet, mijenja i sam svijet. Sama činjenica da je od trenutka Obamine pobjede u studenom do danas ugled Amerike u svjetu porastao pokazuje koliko i simbolične geste mogu imati veliki utjecaj.


Obama je u svom inauguracijskom govoru najavio važnu ulogu države u životu američkih građana i građanki, i bio je to iz europske perspektive sjajan socijaldemokratski govor. Jednakost svih građana, pristojna plaća i mirovina, kvalitetno obrazovanje, dostupno zdravstvo, ekološki građen razvoj. Jasno je rekao da neće biti lako, da su vremena teška, ali da je američki narod radišan, inteligentan i kreativan i da zajedno mogu preći preko svih prepreka. U vanjskoj politici najavio je dijalog, uvažavanje i solidarnost bogatih sa siromašnima, te što je možda najvažnije vračanje Iraka iračkom narodu.

Što god mislili o Americi i ma koliko ona daleko bila, bolja, pravednija i uspiješnija Amerika, znači bolji život i svima nama izvan Amerike. Ako smo ikada živjeli u iluziji da se američka politika tiče samo Amerikanaca i Amerikanki, čini mi se da nas je ova posljednja ekonomska kriza uvjerila u pogrešnost te ideje.


Dragi moji, drage moje ostavljam vas sa 44. predsjednikom Sjedinjnih Američkih Država i nadom da naša politika nije cijepljena od vizionara/ki.