Priznati hrvatski novinar aktivni je kroničar društvenog zla. Piše o zločincima i lopovima. Jake rečenice, beskompromisnog izraza, mladi kolege  htjeli bi biti kao on. Dere po Josipoviću i Mladenu Bajiću. Hrabar je, ne kalkulira. Kukavica postaje tek kad ga zovem u emisiju. Kaže „ ne bih htio na televiziju, bojim se da će mi roditelji imat problema“!

Ostavi me zatečenog. Pa čekaj! Možda i Mladen Bajić ima roditelje. Razmišlja li on o roditeljima kada hapsi (dobro, ne hapsi Bajić-hapse drugi,ali svejedno) ili je nezahvalno dijete koje bi majku prodalo zbog zakona? Može li Mladen Bajić reći „neću hapsit zbog roditelja“?
 
Uopće, razmišlja li itko o roditeljima Mladena Bajića? Stavlja li ih u jednadžbu u kojoj je sasvim jasno da Bajić mora hapsit,ali tu i tamo može nekom progledat kroz prste jer se jednostavno boji. Eto, Mladen Bajić se boji i ne može baš zatvorit sav šljam ovog svijeta. Možemo li mi uvažit činjenicu da i Bajić ima roditelje, i da ima vlastito dupe koje ponekad čuva? Mislim, ako već moram imati razumijevanja za argument hrabrog novinara (čiju profesionalnost nitko ne dovodi u pitanje) da neće na televiziju da mu starci ne bi imali problema zašto se ne podrazumijeva da i Bajić ima roditelje?

Javnost od Bajića traži da se odrekne majke i oca u ime države. Ili da zaboravi na njih. Smišljeno karikiram, ali radi se upravo o tome. Svi u životu kalkuliramo,a jedino od Mladena Bajića očekujemo...šta očekujemo?

Da hapsi premijera, predsjednika, i Papu. E pa ne ide to tako. Kako da hapsi one koji su ga doveli na vlast? Kako da hapsi vlast? Tko to pokuša završit će ko bivši državni odvjetnik Radovan Ortynski. Godinama bez posla, zaboravljen od svih, ponajviše od javnosti koja je od Radovana tražila hrabrost pa kad je pokušao biti hrabar odletio je brzinom munje, a još brži od munje bio je zaborav te iste faking javnosti koja stalno nešto traži, a za uzvrat ne daje ništa.  I da se razumijemo...

NEMAM RAZLOGA  SIMPATIZIRATI  BAJIĆA,

jer je još 2008. preko tadašnje urednice Informativnog programa vršio pritisak na HTV. Tada sam  zvao Roberta Matijevića bivšeg ravnatelja Carinske uprave koji je žestoko napadao Sanadera i njemu bliskog Mladena Barišića. Bila su to vremena kada se nije valjalo zamjerati Sanaderu i Barišiću pa su iz DORHA nazvali moju  urednicu,  pa je moja urednica nazvala  mene uz tvrdnju da je Matijević lud itd.itd. Uglavnom Matijević je ipak bio gost, ja sam kod Bajića prosvjedovao da ne vrši pritisak na HTV, Bajić se smirio,a kao što znamo Sanader i Barišić danas su optuženi za aferu Fimi medija. Dakle, Bajić mi se miješao u posao,ali kasnije se prizvao pameti i „štićene osobe“ optužio za korupciju.

Je li morao? Nije. Jel to od njega tražio Milanović? Nemam pojma. Jel bi Milanović hapsio Sanadera? Čisto sumnjam. Kao što sumnjam da bi i hrabri novinar iz uvoda stavljao glavu na panj hapseći kriminalce. Sve ovo što pišem ne znači da sam slijep kraj vlastitih očiju. Da ne vidim da Bajić na svojem nacht kaslu danas  ima posebno uokvirene slike Pavića i Todorića. Da ne vidim da sve više služi vlasti a sve, manje  narodu. Da ne vidim sve te lažne osmijehe Pantovčaka i Banskih dvora. Međutim zajebi osmijehe i kalkuliranje. 

Kada govorimo o Bajiću pokušajmo krenuti od sebe. Ja recimo nisam siguran da bih hapsio Zagorca, Petrača, premijera i pola vlade. Nisam siguran da bih na taj način izlagao roditelje...i djecu. Nisam siguran da bih se zamjerao nekim njuškama. Eto, jednostavno nisam siguran. A ono što ipak sa sigurnošću mogu reći jest sljedeće: sve to ne bih radio za 16 tisuća kuna mjesečno.

Prethodne kolumne Aleksandra Stankovića pročitajte OVDJE.