Utorak je najvažniji dan tjedna u Zlataru, kada pitomi gradić od ranih jutarnjih sati oživi svijetom, a ulice u trenutku budu zakrčene vozilima svih vrsta. Zlatar odjednom počinje živjeti drukčijim životom.


Pita s jutra Vesna susjedu Maricu kam se tak žuri? «Denes je tork v Zlataru», odgovori joj žustro, na putu prema «sejmišču». Utorak je najvažniji dan tjedna u Zlataru, kada pitomi gradić od ranih jutarnjih sati oživi svijetom, a ulice u trenutku budu zakrčene vozilima svih vrsta. Zlatar odjednom počinje živjeti drukčijim životom.

Tako je to odvajkada, jer održavanje sajmova ima dugu tradiciju, o kojoj je svoja sjećanja iz djetinjstva pisao i Slavko Batušić: »Sajam-to je naročito velika i vesela stvar, nema joj ravne. Čitavu se noć čuje škripa točkova i cviljenje i puckteanje rasušenog drva. Kola dolaze i prolaze, zvecka orma, udaraju konjska kopita, psi laju glasnije i nemirnije no obično…

Sa svih strana dolaze cestama golema teretna kola, pokrivena ponjavama, natovarena tako da su visoka kao jednokatnica i raspoređuju se po trgu. To su putujući kramari, većinom Slovaci, nazvani Totovi, koji neprestano putuju iz mjesta u mjesto, sa sajma na sajam. Gradić se ne može prepoznati. Duž ceste iznikle su čitave nove ulice, šator do šatora, tezga do tezge. A između šatora prolaze povorke ljudi, čitava su se sela s okolnih bregova slegla ovamo. Pored crkve su lončari razmjestili po zemlji svoje glinene lonce, zdjele, tave i šparavce u obliku jabuka ili smiješnih praščića, pa čuče do svoje robe. Seljaci razgledavaju lonce i kuckaju po njima prstom. To je kod kupovanja lonaca glavna stvar. Malo dalje, s druge strane crkve, smjestili su se Kranjci sa svojim sitima i rešetima, a onda koritari sa škafovima, čabrovima, koritima, stupama za maslac, kuhačama, drvenim zdjelama za tijesto i još koječim. Iza crkve su brusači. Furlani ili Talijani sa svojim zelenim ormarićima na kojima je velik točak zamašnjak…

Na ledini pozadi crkvene sakristije smjestili su se kožari i cipelari, a na početku ceste što vodi na sajmište smjestio se stari Martin, kavanar. Glumio je Turčina i ovijao glavu šarenom krpom. Imao je kavanu pod vedrim nebom, dugačak stol i dvije klupe, a na stolu poderan crveni prostirač. Martin je kuhao kavu u malom kotliću na ognjištu od nekoliko cigala i kamena, lijevo je u debele staklene čaše s visokim stalcima, dodavao dosta šećera i limenu žličicu i pri tome neprestano vikao promuklim glasom zagonetne riječi: »Hajs vita hele vita libe. Martinu danas dobro ide!».

Davno je ta slika sajmenoga Zlatara stvar prošlosti, premda se na središnjem Trgu slobode, pod kostanjima, sajmovalo i kasnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Utorkom je tada bio i uredovni dan na zlatarskom sudu, pa bi ljudi iz okolice, Belca, Vojnovca, Turnišća…

prvo došli na sud gdje bi dobili broj, potom su otišli na sajam i vrnuli se kasnije nazaj na sud, usput nekog tužili i zadovoljni išli dime. Više se u noći s ponedjeljka na utorak ne dolazi u Zlatar. U svitanje kamionom se doveze roba na sajmišni prostor. Oni s vrećama međimurskog ili vidovečkog krumpira i zelja parkiraju se na pločnicima, a na samome sajmu može se doslovce sve kupiti, «od igle do aviona». Prošli su tjedan najtraženije bile - klepice za muhe.

Najveći zagorski butik

I nije sajam rezerviran samo za priproste ljude! Njegovu čaru i izazovu ne odolijevaju ni intelektualci. Dolaze makar ništa ne kupili, ali samo da osjete atmosferu i miris kuhanih kobasa i kotlovine. Porcija- 20 kuna! A tek lignje u Zagorju. Zar ima ljepše slike nego na povratku sa sajma sresti jednu pokraj druge, gizdavu, uređenu, uvijek s lijepom i novom frizurom, gospođu Vericu iz Zlatar Bistrice, s najlon vrećicama natovarenim paprikama, krastavcima i paradajzom i ostarjelu, pod teretom godina i života pognutu strinu Dragu iz Zlatara koja se sa sajmišta vraća s - kupljenom metlom.

Zlatarski sajam utorkom je i najveći butik u Zagorju. Nema čega nema, od ljetnih pamučnih košulja s kratkim rukavima po 30 kuna, do ženskih «trifrtaljnih» hlača. Isprobava se u kombiju. Na stražnjim je vratima navučen «fierung», pa izvolite moje dame i ne zaboravite pri tom – «šajbe» sa strane su bez «fierungov»!

A tek kakve živine ime. Mali se piceki tržiju po pet kuna, raceki deset, a pureki 15 kuna. U dnu sajmišta, «pri mosne vage», prodaju se «gujceki».Tko hoće kornjaču ili papigu, i toga ima na zlatarskom sajmu. Jedino nema Martina i ne čuje se njegov promukli glas, ali umjesto Martina na putu do sajmišta je Geza. Fileki se moraju probati!

Oko podneva, najkasnije do jedan popodne, sajmišna predstava završava. Za prave zlatarske muže tek počinje. U «daščari», kod Canca, uz kobase i škropec, do predvečerja. Potom tiha i monotona svakodnevica, do idućeg utorka, prosim.