Drugo polugodište ove školske godine u zlatarskoj Osnovnoj školi Ante Kovačića počelo je u petak sjednicom Nastavničkoga vijeća, a završilo prigodnom svečanošću u školskome predvorju i ispraćajem dviju djelatnica u zasluženu mirovinu. Učiteljica razredne nastave, Ankica Krajnik, nakon 44 godina radnoga vijeka, umirovljena je prije nekoliko mjeseci, a s posljednjim danom 2024. Đurđica Šimunec, spremačica i kuharica u Područnoj školi u Donjoj Batini. 

Za višedesetljetni predani rad zahvalio im je, ali i podsjetio  na njihovo djelovanje, ravnatelj prof. Marijan Posarić.

-Prigoda je to da se s članovima kolektiva koji odlaze u mirovinu prisjetimo lijepih zajedničkih trenutaka, možebitno jedni drugima oprostimo trenutke slabosti te im u konačnici zahvalimo na svemu dobrome što su učinili za svojega radnog vijeka u ovoj ustanovi. Zatvoriti tako jedno i  otvoriti novo poglavlje u knjizi života nije nimalo lako, pogotovu ako se to mora dogoditi, kako se to činovnički kaže, po sili zakona. - naglasio je Posarić.

Ankica Krajnik 1. rujna 1980. krenula je u svojevrsnu neizvjesnost, neizvjesnost učiteljskoga posla, ne znajući što je čeka na tom putu.  Kao mlada učiteljica svoj   učiteljski put započela je  u područnoj školi u Petruševcu. Nakon tri i pol mjeseca „selila“  se preko južnih obronaka  gore Ivanščice, u OŠ Lobor, gdje je ostala  tri i pol godine. Sljedeće tri školske godine poučavala je mališane u područnoj školi u svojoj rodnoj Martinščini. Naposljetku, 1. rujna 1987. došla je u matičnu školu u Zlataru.

Preživjela desetke ministara obrazovanja

-Četrdeset i četiri godine rada nisu samo brojka, to su tisuće dana posvećenosti, požrtvovnosti i marljivosti. U tom se razdoblju svijet umnogočemu promijenio – stigao je internet, mobiteli, umjetna inteligencija, ali jedno se nikad nije promijenilo: važnost ljudskoga rada, nježni dodir ili stisak ljudske ruke, topla ljudska riječ… Generacije učenika poučavala si, kako to običavamo reći, školskoj ali i životnoj abecedi. Prenosila si im ne samo znanje nego i temeljne ljudske vrijednosti, do kojih se, eto, u današnje vrijeme sve manje drži- naglasio je ravnatelj  Posarić i nastavio: Preživjela si desetke ministara obrazovanja, obrazovne standarde ovakve ili onakve provenijencije, pokušaje reformi, propale reforme, no u svome si radu ostala vjerna i dosljedna sebi, makar to i ne bilo uvijek u skladu sa suvremenim pedagoškim stremljenjima, koja su ionako u nekim segmentima podložna stalnoj raspravi. Premda bismo te mogli titulirati učiteljicom staroga kova, naravno u krajnje pozitivnom smislu, uvođenje suvremenih metoda poučavanja korištenjem digitalnih tehnologija nije te nimalo obeshrabrilo. Spremno si se uhvatila ukoštac s različitim digitalnim alatima i programima, educirala se u tom području gotovo do posljednjeg dana, dajući tako primjer upornosti i mnogo mlađim kolegama.

Stara peć batinske škole

Jednako emotivno prof. Marijan Posarić govorio je i o gospođi Đurđici:
-U našu pitoresknu batinsku školicu, koja broji sada već 113 ljeta, došli ste davne 1985. godine. Iz dana u dan, i tako gotovo četiri desetljeća, dočekivali ste ujutro na vratima škole, s osmijehom na licu,  generacije batinskih pučkoškolaca, brinući se o tome da im bude toplo, da im prostorije škole budu čiste i uredne i da dobiju ukusan obrok.U početku je bilo prilično teško, posebice zimi kada se kuhalo i ložilo na drva. Već je i u dječjim pjesmicama opjevana stara peć batinske škole koja se često dimila i dimnjak nije vukao kako treba. No, unatoč takvim i sličnim nezgodama Vaš je trud donosio toplinu ne samo u prostore tamošnje škole već i u srca ondašnjih đaka i svih učiteljica i učitelja koji su ih poučavali. Školske dane i brigu o tamošnjim đacima dijelili ste sa svim učiteljicama koje su za Vašega radnog vijeka radile u batinskoj školi, a najviše, naravno, s dugogodišnjom voditeljicom i dobrim duhom te škole, učiteljicom Đurđom Kostanjevečki. Učiteljica Đuka i teta Đukica – ostavit će neizbrisiv trag u sjećanju malih i velikih Batinaca i svih nas koji smo surađivali s njima dvjema.