Prethodni članak
Sljedeći članak

Donosimo profile umjetnika: Dva Zlatarščana predstavit će se izložbom u gradskoj galeriji


Travanj će u likovnome života Zlatara proteći u znaku dvojice sugrađana, Tome Pavleka (73) i Ivana Sokolića (68). Obojica će se u Galeriji izvorne umjetnosti predstaviti Zlatarščanima retrospektivnim izložbama, s tom razlikom što će Tomo imati svoj likovni debi i to već drugoga travanjskoga dana. Osim palete i boja te likovnoga entuzijazma, zajedničko im je što su obojica početak radnoga vijeka imali u „Končaru“. K tome obojica, kao likovni amateri, pripadaju svijetu izvornoga stvaralaštva, koje je i bilo povod utemeljenju zlatarske Galerije.

Nemiran duh i intenzivan život

Tomo, koji živi u rodnome Ratkovcu, nakon završene Srednje škole Rade Končara, 14 godina radio je u servisu veš mašina, a zatim je s radom nastavio, kao rezač, u zlatarbistričkome Elconu. Dospio je i do švicarskoga grada Luzerna u kojemu se usavršavao za kompjutorske strojeve. Nije mu izmakla ni rukovodeća fotelja! Stariji ga se sjećaju i kao vrsnoga glazbenika, člana „Sinova Zagorja“. Nemirni duh i intenzivan život ostavili su traga. Infarkt, šest stentova, dvije premosnice, ugrađen pacemaker, elektrostimulator srca, operirane karotide, umjetna arterija u nozi i tremor desne ruke. Ljubav prema kistu, paleti i bojama  nije ga napustila. Za razliku od Tome, Ivan Sokolić, rodom iz Vukanca,  cijeli  je radni vijek, gotovo 45 godina, proveo u „Končaru“, koji je nekada, zbog uspješnosti poslovanja, mnogo značio za zlatarsko gospodarstvo. Najprije je završio kovinotokarski zanat,  potom i srednju tehničku školu. Tri je godine u mirovini i član je zlatarske Udruge umirovljenika koja svake godine, u suradnji s Galerijom izvorne umjetnosti, organizira likovni događaj. Ove je godine to Sokolićeva retrospektivna izložba, čije će otvorenje o Danu Grada Zlatara biti 19. travnja. Dugi je njegov stvaralački kontinuitet. Prvu samostalnu izložbu u Zlataru imao je 1985. godine.

Gušter u jednjaku

Pavlek se 19 godina bavio prepariranjem životinja. Preparirao ih je sedamdesetak. Bio je i lovac, član zlatarskoga LD „Zajček“. Osvjedočeni je ljubitelj životinja. Pripitomio je divljega zeca, koji bi o Uskrsu sjeo u košaricu s pisanicama i mirno uživao, a kad bi mu dojadilo valjao se po krevetu. „Odgojio“ je i srnu kojoj je netko kosilicom odrezao nogu. Nekoliko je godina bila kod njega, a onda je počela izbivati, pa se vraćala nakon tjedan dana. Odlasci su postajali sve češći, a vrijeme povratka sve dulje. Uspio je pripitomiti i mladoga jastreba, koji je vjerojatno ispao iz gnijezda. Kućni ljubimac bio mu je i poskok. Naime, s pokojnim Zvonkom Vujakovićem po Veternici je hvatao zmije. Poskoku su iščupali zube i Tomo ga je u malom terariju nosio sobom na svirke, zabave, svadbe…zabave radi. -Vraćal sam se iz vinograda, i po povratku kući vidio sam mnogo mladih sivih guštera. Ulovio sam ih nekoliko i stavil pod košulju. Svirali smo u hotelu, gdje se za večerom skupilo žensko društvo. Najednom Ljubica Požgaj iz Borkovca skoči: “Tom, budi pri miru. Tu ti je sa strane izašel veliki obad“. Imal sam crvenu košulju, bijelu šal kravatu i znal sam da nije obad. Polako izvlačim, kad ono gušter. Svi su se zgražali, a ja sam ih uvjeravao kako neće ništa.  Sad ću mu ja dati pusu. Primil sam ga za rep, da ga poljubim  i  primaknul sam ga usnicama, a nisam znal  da gušter u životnoj opasnosti odbacuje rep. Tak mi je rep ostal v ruki, a gušter meni v jednjak. Svi su dreknuli: “Idemo doktoru, idemo doktoru“. Dobro da ni v dušnik upal.  Prešel sam na šank, popil dva konjaka i nastavil svirati - prisjeća se Tomo koji je kao basista  svirao s „Petrincima“, od 1988. do 1995. godine.  Nastavio je s „Fenomenima“, pa sa „Sinovima noći“. Nostalgično se sjeća noći kod „Vesele Ljubice“ , nasuprot škole u Peršavesi, pa „Pod boltama“ u Maču, kod Geze u Zlataru… Kasnije je svirao bas gitaru i bubnjeve. -Sad sam dobil volju opet svirati i ovih sam si dana  kupil bas pojačalo iz Njemačke i bas gitaru. Moj otac je sviral bajs, brač i bugariju. Tomo Pavlek se zval, kak i ja. Moj stariji sin Mario svira ritam i bas gitaru, a mlađi Tomislav, nastavnik elektrotehničke grupe predmeta u Srednjoj školi, svira bubnjeve.  Nekad  se aktivnije društveno živjelo. Svake  subote u hotelu (danas je to samoposluživanje Konzuma)  je bila fešta, pa u vatrogasnom domu…Žalim za tim vremenom- kaže Pavlek koji se po prestanku prepariranja okrenuo slikarstvu. S poštovanjem se sjeća učitelja Miljenka Mlakara koji je „bil dobar crtač“. Tako se Tomo okrenuo novome hobiju, samouk slikajući pejzaže i životinje, koji će Zlatarščani prvi put vidjeti.

Kombinirana tehnika

Po preseljenju iz Vukancov 1982. v Zlatar, Ivan Sokolić stjecao je prijatelje koji su se okupljali oko Galerije. Bio je to vrijeme održavanja  svakogodišnjih Sabora  izvornih umjetnika, koji su okupljali afirmirane slikare i kipare tzv. naive. Ivan je prvi put  sudjelovao na 10. Saboru, početkom rujna 1986. godine. Ti su Sabori, posebice za mlade slikare, bili „škola naivaca i amatera“, a Ivan je prve prijateljske savjete primio  od Ivana Lackovića Croate i Ivana Rabuzina.   - Po svojem  likovnom izrazu, iako se priklonio maniri naive, nije pod ničijim utjecajem u svojem likovnom opusu. Sa izvanrednim darom opažanja i intenzivnim doživljavanjem viđenoga, bio je temelj  likovnog izgrađivanja  mladog Sokolića u njegovu slikarskom sazrijevanju - primijetio je  prof. dr. Antun Bauer.  Sokolić slika na staklu i na platnu. Uzor mu je u početku bio vrstan kolorist Slavko Stolnik, a oduševljavao se i ranijim radovima  Franje Klopotana zbog nadrealnih elemenata na njegovim slikama, kakve u svojem likovnom izražavanju primjenjuje i Sokolić, koji je uvijek težio graditi svoj razvojni put.

U novije vrijeme  slika kombiniranom tehnikom. Blizak mu je akvarel.    Zlatno doba naive je prošlo, a slike tzv. naivaca nisu više tražene  na tržištu. Zapravo, među mlađima nema afirmiranijih stvaralaca. I Sokolić se prisjeća kako su mu slike odlazile na inozemna tržišta.  Njegovi su motivi stare gradine, dvorci, kapelice, sve kaj vidi interpretira na svoj način. Sebe naziva „noćnim slikarom“: - Slikam noću, katkad i do tri sata ujutro. Dok sam radio, brzo bi jutro dolazilo, a otkako sam tri godine u mirovini sve je lakše. Sokolić je i jedan od osnivatelja Likovne udruge „Zlatarska paleta“, a bio je i u članstvu „Zlatarskog kruga“, likovnog udruženja osnovanog 1989. godine na poticaj njegova učitelja, zlatarske likovne ikone Miljenka Mlakara.

                                                                                                       

 

Još članaka iz "Zlatar"

Facebook