Voljela sam tancati, hvala Bogu. Polku više nego valcer. Bila mi je slajša- kaže Verica Kostanjevečki iz Vižanovca, prisjećajući se u subotu, na proslavi 60. obljetnice braka sa suprugom Franjom, svoje mladosti. Vitalna gospođa, koja će 29. srpnja imati 82. rođendan, sa svojim suprugom, vršnjakom, na proslavi „dijamantnog pira“, u subotu, pri Hopekovoj klijeti na Brezicama, iznad Zlatara, nije zatancala. Suprug Franjo zdravstveno se ne osjeća najbolje, premda se to po njegovu izgledu ne bi naslućivalo.

Pekar u rudniku

- Imam visoki šećer, visoki tlak, premalo željeza, premalo crvenih krvnih zrnaca…kaj da velim – kaže slavljenik koji je svoj radni vijek, premda je izučeni pekar, počeo kao rudar u rudniku u Gornjoj Konjščini. Deset je godina izdržao radeći pod zemljom. Zatim je kao građevinski radnik desetljeće radio u krapinskome „Graditelju“, odakle je otišao u Konjščinu, u pekaru Čakovečkih mlinova, gdje je proveo 19 radnih godina. Do umirovljenja. Inače, pekarski zanat je izučio u Zlataru, kod Petrića.

-A ja sam hodila z motikom po težačenju i služila peneze - prisjeća se slavljenica Verica , sa smiješkom govoreći o mladim danima. Bilo je bećarenja, plesova, lupitvi, čeritvi…na kojima je zaiskrila ljubav sa Franjom, također iz Vižanovca. Vjenčali su se 23. travnja 1960. godine , a kum je bil Franjin šogor, Stanko Škof.

Pešice na vjenčanje

- Na vjenčanje u crkvu v Belcu jednu smo vuru pešice išli, tak i natrag. Prvo se došlo k meni, gde su gosti bile do nedjelje popoldan, negdje do četiri vure, pa smo onda išli k mladencu. Tak je onda bile – prije pri curi, onda pri dečku do pol noći. A prvu smo bračnu noć proveli pri meni, jer se on k meni prioženil- spominje Verica, koja se sjeća i svadbenoga menija : juha, saft s mesom i krumpirom, iza toga je odmah bila štrudla sa sirom, zatim je bilo svinjsko pečenje. Iza toga suho meso, kuhana jaja, hren, pa je bila puranina s mlincima, razne šalate…Igral je Franc Gradečki s dečkima: harmonika, truba , klarinet.
U braku rođeno je dvoje djece, kćer Barica i sin Stjepan, koji su svojim roditeljima podarili četvero unučadi. Na pitanje kakav je Franjo suprug, kaže da bi ga „negda trebale zbiti, ali je dober“. Znali su se u dugome braku i porječkati , ali šutnja bi trajala najdulje jedan dan.

-  Bilo je i loših i lepih dana, sunca i tuče, danas bi se malo porečkali, sutra bi ponudil reč- kaže Franjo kojem Verica ugađa u kuhinji , jer „kak naređiva, tak se kuha“.

- Najviše mi pašu ćevapi, roštilj, šnicli na naglo, a jako volim pohano meso, da nije prežarko pečeno. I od toga mi ne raste šećer!- otkriva Franjo svoje kulinarske afinitete.

Poslije objeda voli prileći, zadrijemati, jer ionako nemaju nekih velikih obveza. On polako priprema drva za zimu, a Verica, uz Franjinu pomoć, „dela vrtek“. Nije nam dosadno – kažu uglas.