Ivan Pogačić iz Pregrade, ekološki proizvođač i vlasnik OPG-a Tragec u Gorjakovu, prije gotovo devet godina odlučio je napraviti potez koji danas postaje sve rjeđi, početi sam proizvoditi hranu za svoju obitelj. Ono što je započelo s tek nekoliko krava danas je preraslo u gospodarstvo s više od dvadeset grla autohtone pasmine buša, pašnjacima koji se prostiru oko imanja i jasnom vizijom kako bi održiva poljoprivreda mogla izgledati u praksi. Osim što se bavi stočarstvom, Pogačić radi i kao profesor geografije i geologije u Srednjoj školi Bedekovčina te aktivno razmišlja o novim načinima povezivanja ljudi s prirodom. Na svom imanju želi razviti školu u prirodi u kojoj bi djeca mogla učiti kako nastaje hrana, upoznati domaće životinje i barem kratko osjetiti život na selu.

Početak OPG-a Tragec

- Poljoprivredom sam se počeo baviti prije otprilike osam godina, a sada ulazim u devetu godinu. U to vrijeme mučilo me puno stvari, ali najviše hrana koju jedemo. Kada čovjek malo istraži kako se proizvodi industrijska hrana i što zapravo dolazi na naš stol, mora se zapitati želi li to stvarno jesti - priča nam Ivan Pogačić. Industrijska proizvodnja hrane ima jedan glavni cilj, proizvesti što više hrane u što kraćem roku, uz što manje troškova i što veću zaradu. To je logika industrije. Ja sam odlučio da takvu hranu ne želim jesti. Htio sam imati kvalitetnu hranu, znati odakle dolazi i kada je ubrana ili zaklana. Zbog toga sam počeo razmišljati gdje bih mogao nabaviti takvu hranu. U današnje vrijeme to je gotovo nemoguće. Nekada su sela bila puna ljudi i gotovo svi su se bavili poljoprivredom. Ljudi su proizvodili hranu za sebe i ona je bila vrlo kvalitetna. Danas takvu hranu gotovo da više ne možete kupiti. Moj odgovor na to bio je jednostavan, moram je proizvesti sam - govori nam Pogačić.

- Moja baka živjela je ovdje i dok sam bio dijete stalno smo imali svoje krave, mlijeko, voće i povrće. Sve je bilo domaće - prisjeća se Ivan Pogačić. - Kasnije su ljudi počeli raditi u industriji i drugim poslovima pa je poljoprivreda polako zamirala. Kada su nestale zadruge, postalo je još teže proizvoditi i prodavati domaću hranu. Zbog toga sam odlučio ponovno pokrenuti gospodarstvo, ali ne na isti način kako su radili moj djed i pradjed. Oni su imali simentalske krave i konje, dok sam ja želio proizvoditi kvalitetnu hranu na način koji mogu uskladiti sa svojim poslom profesora u školi - govori. Zato je gospodarstvo organizirao tako da krave većinu vremena provode na otvorenom, gdje svojom ispašom prirodno održavaju zemljište. - Nekada su se brjegovi stalno kosili ručno, što je bio vrlo težak posao. Postavio sam električni pastir i pustio krave da same održavaju zemljište. Štala je otvorena i krave mogu slobodno ulaziti i izlaziti - objašnjava.

Odlučio se za autohtonu pasminu buša – malu, izdržljivu kravu koja daje manje mlijeka i mesa, ali je izuzetno otporna i dobro prilagođena prirodi. Na početku je planirao imati samo nekoliko životinja, ali se ubrzo pojavio natječaj u Krapinsko- zagorskoj županiji za poticanje stočarstva. - Uvjet je bio kupiti najmanje četiri grla. Uložio sam svu svoju ušteđevinu u tri krave i jednog bika te kupio mali traktor Ferguson 533. Danas imam više od dvadeset grla - kaže. S vremenom su mu susjedi počeli nuditi svoje livade za košnju jer više nitko nije držao stoku, pa se gospodarstvo postupno širilo. - Neke ljude danas moram i odbiti za košnju jer mi je stvarno previše. Brijegi su sada čisti, a kroz dvije-tri godine postao je pravi pašnjak – govori.

Škola u prirodi

Jedan od njegovih većih planova je stvaranje škole u prirodi na imanju. - Dobio sam 50.000 eura iz europskih fondova za projekt edukacije djece o zdravoj hrani, prirodi i klimatskim promjenama. Nažalost, dobio sam na natječaju neposredno prije korone pa je došlo do kašnjenja i problema s izvođačima radova, zbog čega sam morao vratiti novac - kaže. Ipak, od ideje nije odustao. Planira izgraditi četiri sjenice koje će simbolizirati četiri elementa – zemlju, zrak, sunce i vodu, gdje bi djeca mogla učiti o prirodi i poljoprivredi.

- Proizvodim čisti humus, odnosno crnicu koju proizvode krave. Hrane imamo dovoljno, čak i viška, ali sada nam je cilj povećati proizvodnju kako bismo nešto mogli i prodati. Imamo i ekološki certifikat, pa planiramo možda opskrbljivati nekoliko obitelji povrćem na tjednoj bazi. To je plan za ovu godinu, još ništa nije sigurno, ali vjerujemo da će prije ili kasnije doći na red - kaže Ivan. Cilj mu je na imanju okupiti što više hrvatskih autohtonih pasmina. - Volio bih da ovdje budu i koze, možda istarske, zatim ovce i druge domaće životinje. Ljudi bi ih mogli vidjeti, možda nahraniti i upoznati - kaže. To je nešto što bih volio postići ovdje kod sebe. Vjerujem da će se to s vremenom posložiti. Za sada sam, iskreno, već relativno zadovoljan koliko smo toga uspjeli napraviti – priča.

- Kada pričam o svojim dogodovštinama učenicima u školi, svi su zainteresirani da dođu kod mene. Djeca vole životinje i prirodu i interesa svakako ima. Pitanje je samo koliko takvih grupa mogu primiti i kvalitetno odraditi - govori nam Ivan Pogačić. - Bitno je da djeca, kada dođu, ne budu samo promatrači. Volio bih da uzmu motiku u ruke i rade nešto - zaključuje.

Usklađivanje s poslom

- Javio sam se još i na jedan natječaj. Za sada smo prošli prvi dio, ali još čekamo odobrenje od Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. To je zajednički projekt mene i još jednog dečka iz sela. Ideja je da kao partneri možemo zajedno balansirati troškove i posao. Mislim da ne bi trebalo biti problema, ali još čekamo konačnu potvrdu - govori nam Ivan.

- Što se tiče obaveza u školi, morao sam ih smanjiti na minimum jer su mi oduzimale dosta vremena. Sada je to donekle posloženo, ali više nije riječ o četiri krave nego o 23, pa opet ima puno posla. U prosjeku trebam pripremiti oko deset velikih rolo bala po kravi za zimu. Do sada sam plaćao tu uslugu, ali ako uspijem proći na natječaju, moći ću to raditi sam. Tada će mi biti puno lakše organizirati vrijeme - govori. U školi sada radim dva dana tjedno. Osim toga imam i školu tenisa u Pregradi. Danas imamo oko 60 djece, a počeli smo s njih 25. U tome mi pomažu i profesori s Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji su stručnjaci za tenis - priča nam Ivan. - Imam i dvoje male djece, pa je ponekad stvarno naporno. Meni osobno možda i nije toliko jer volim dinamiku i biti na više mjesta, ali vjerujem da je supruzi i majci puno teže. Najvažnije mi je posložiti prioritete i imati što više vremena za obitelj - zaključuje Ivan Pogačić.

Teški trenuci

- Iskreno, nikada nisam ozbiljno pomislio odustati. Bilo je teških trenutaka, ali kad čovjek ima viziju i san, to ga gura dalje. Nekad je teško tjedan dana, nekad mjesec dana, ali nakon toga opet dođe bolji period - govori nam Ivan. - Najvažnije je da čovjek to stvarno želi, a ne da se nečim bavi samo zato što se netko drugi time bavi. Kod mene je tek nakon osam godina došlo do toga da mogu reći da se nešto počelo isplaćivati, jer sam prvih nekoliko godina sve ulagao natrag u poljoprivredu - kaže Ivan.

Dodaje kako su mu planovi i dalje veliki. - Želio bih postaviti solarne panele i proizvoditi vlastitu energiju. Imamo i dva bunara još iz vremena bake i djeda, tako da imamo rezervu vode, a hranu proizvodimo sami - ističe. Zbog takvog načina života ni tijekom pandemije nije osjećao veliku nesigurnost. - Bio sam ovdje, radio u šumi i brinuo o životinjama. Sve je funkcioniralo normalno - priča. - Naravno, postojala je velika panika, ali u budućnosti će se pojavljivati još veće bolesti zbog načina prehrane. Protiv bolesti se borimo imunitetom, a ako se ne hranimo zdravo, to dugoročno nije dobro. Kad-tad će to, nažalost, doći na naplatu. Zato je cilj jačati imunitet i proizvoditi kvalitetnu hranu. Hrvatska ima velik potencijal koji još uvijek ne iskorištavamo, a imamo vrlo dobru zemlju,
dovoljno vode, čist zrak i veliku perspektivu - kaže Ivan.

- U Zagorju je gotovo nemoguće baviti se samo poljoprivredom, pa uz to moramo imati i neki drugi posao. Ja, primjerice, radim kao profesor, ali ne mora svatko ići tim putem. Netko tko ima jaču mehanizaciju može pružati usluge drugima – primjerice, raditi s ralicom zimi ili voziti drva za ogrjev. To je posao koji se radi gotovo svaki dan, ali nije cjelodnevni, pa se mora nadopuniti nečim drugim. Danas posla ima puno, nije kao nekad, čak uvozimo i radnu snagu, pa se moramo prilagoditi - kaže. Na svom gospodarstvu danas ima 23 grla, iako planira zadržati stado od oko 20. - Kod mene je sve počelo s tri krave i jednim bikom. Zato nikome ne bih preporučio da odmah krene s deset krava, bolje je početi s dvije i polako učiti. Neke krave su mi nažalost umrle, ali bik Ares je još uvijek ovdje. On je sada već stariji, a njegov sin Aleks je trenutačno glavni – dodaje Ivan.

Poruka mladima

- Ljudi se ne trebaju previše obazirati na to što drugi pričaju. Ako je to njihova vizija, neka jednostavno krenu. Bit će problema, ali oni se rješavaju u hodu. Najvažnije je da ne uzmu odmah prevelik zalogaj, nego da krenu polako, korak po korak - govori nam.

Dodaje kako mnogi mladi već imaju neku osnovu kod kuće – komad zemlje, staru štalu ili iskustvo roditelja i baka i djedova. - Nije važno s čim će početi. To mogu biti kokoši, patke, guske, zečevi ili nešto drugo. Bitno je samo da krenu – kaže. Ako se pojave sumnje, savjetuje jednostavan pristup. - Neka prespavaju jednu noć i odu kod nekoga tko se već bavi time. Vidjet će da i drugi imaju iste probleme i shvatit će da ništa nije nerješivo - zaključuje Ivan Pogačić.