Prethodni članak
Sljedeći članak

Zagorec, dr. Tomislav Kopjar, na čelu hrvatskoga tima koji je presadio oba plućna krila

Čudesne ruke zagorskoga Christiana Barnarda


U KBC-u Zagreb prije tri tjedna izveden je revolucionarni zahvat. Pacijentu su unutar 12 sati implantirana oba pluća krila i dobro se osjeća. Transplantacija pluća osjetno je kompliciranija od presađivanja drugih organa, jer nužno je katkad donirana pluća "prekrojiti" prema pacijentu. U složenoj operaciji sudjelovalo je 40 - ak stručnjaka iz Zagreba i Beča, a na čelu hrvatskoga tima bio je doc.dr. Tomislav Kopjar, sin uglednoga zagorskoga liječnika prof. dr. Miroslava Kopjara i majke Ane, koja je također radila u zdravstvu, u KB Dubrava. Zahvaljujući tome uspjehu, hrvatski pacijenti neće više morati u Beč na transplantaciju pluća. Jamačno, za prilično samozatajnoga doc.dr. Tomislava Kopjara, to je bilo ispunjenje profesionalnoga sna i s pravom se ponosi, uvijek naglašavajući doprinos svih kolega liječnika i medicinskoga tima čije će zahvat ući u povijest hrvatske medicine.


ZL Nakon 20 godina transplantacijska pulmološka medicina napravila je veliki iskorak – pedesetogodišnjaku su uspješno presađena oba plućna krila, a na čelu hrvatskoga tima bili ste Vi kao kardiokirurg. Koliko je bilo vremena za pripremu takve složene cijelo noćne operacije, što je bila Vaša zadaća i kako je to bilo fizički i psihički izdržati?

Kopjar: Previše je vremena prošlo od prve transplantacije pluća u Hrvatskoj. Tada, 2002. godine, učinjena je transplantacija jednoga plućnog krila. Danas se gotovo uvijek radi obostrana, bilateralna transplantacija pluća. Tako je i naš pacijent na pragu šezdesete godine života prvi puta u Hrvatskoj dobio dva nova plućna krila. Moja priprema za tu operaciju traje posljednje dvije godine. Otkako sam u listopadu 2019. otišao na edukaciju u Beč (AKH Wien) počela je i službeno. Zadaća mi je bila voditi hrvatski dio tima tijekom transplantacije. U stvari, bio sam u ulozi operatera na ovoj operaciji. Asistirao mi je austrijski kolega, prof. dr. Konrad Hoetzenecker. On je torakalni kirurg i voditelj programa transplantacije pluća u Beču, s golemim iskustvom. Zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji Klinike za plućne bolesti KBC Zagreb i AKH Wien kolege iz Beča pristali su pomoći nam u uspostavi samostalnoga programa transplantacije pluća u Hrvatskoj. Osim mene, u ovoj transplantaciji sudjelovala je čitava vojska ljudi. Nikako ne mogu ne spomenuti voditelja programa transplantacije pluća, akademika Miroslava Samaržiju. Koliko god je to moj osobni uspjeh, to je u stvari uspjeh čitavoga tima za transplantaciju pluća. Da bi ta transplantacija bila uspješna, potrebna je svesrdna podrška ustanove, a KBC Zagreb, na čelu s ravnateljem, prof. dr. sc. Antom Ćorušićem, tu nam je podršku i pružio. Fizička i psihička sprema za takvu operaciju trenira se godinama. Po završetku Medicinskog fakulteta u Zagrebu, 2006. godine, počeo sam volontirati na Klinici za kardijalnu kirurgiju KBC Zagreb, gdje i danas radim. Tada sam sanjao o tome kako ću jednoga dana postati kardiokirurg. Dugotrajne i cijelo noćne operacije su jednostavno svakodnevica u životu kardiokirurga. Što se tiče psihičke pripreme, mislim da ona nikad nije ni završila i da traje čitav profesionalni život jednoga kirurga.


ZL: Jeste li osjećali tremu, odgovornost, tim više što su s Vama sudjelovali i liječnici iz Beča?

Kopjar: Činjenica da su sudjelovali liječnici iz Beča mnogo mi je značila i to u pozitivnom smislu. Tim više što sam s tim liječnicima imao osobni kontakt tijekom edukacije u Beču. Taj isti prof. Hoetzenecker mi je asistirao prvu transplantaciju pluća koju sam radio u Beču, u studenome 2019. godine. Tako da me ambijent u sali podsjetio na dane koje sam proveo u Beču. Trema uvijek postoji, posebice ako se nešto radi prvi puta, a naravno i odgovornost. Osim kolege torakalnog kirurga, u sali su bila i dva anesteziologa iz Beča koji su pomagali i nadgledali naše anesteziologe. Naši gosti su čitavom transplantacijskom timu ulili samopouzdanje i pomogli nam da provedemo bolesnika kroz ovaj složeni zahvat što sigurnije i bez komplikacija.

ZL: Kako se pacijent osjeća?

Kopjar: Osjeća se dobro. Prije nekoliko dana dao je intervju za Novu TV, gdje se vidjelo kako se nakon transplantacije zaista dobro oporavlja. Rani oporavak u bolnici nakon transplantacije pluća, a i srca također, traje otprilike mjesec dana. Njega još čeka neko vrijeme bolničkoga liječenja i rehabilitacije, prije nego bude otpušten kući.


ZL: Vaš otac, prof. dr. Miroslav Kopjar, uvaženi je ginekolog, svojedobno i ravnatelj zabočke bolnice, a i majka Ana radila je u zdravstvu. Jesu li i na koji način utjecali na Vaš profesionalni odabir studija medicine?

Kopjar: Mislim da bi bilo neozbiljno od mene kada bih rekao da nisu, ali nisu namjerno. Uvijek su me podržavali u mojim željama i aktivnostima. Dopustili su mi odabir čime se želim baviti, tj. poticali me na vlastiti odabir profesije. No, kada odrastete u okruženju gdje povremeno, kao dijete, vidite svojega oca kako proučava svoje, a i tuđe snimljene endoskopske operacije na TV-u, ili da vas čuvaju tete instrumentarke u operacijskom bloku KB Dubrava dok "mama nešto na brzinu obavi u bolnici", sigurno ima suptilni utjecaj na odluku.


ZL: A što Vas je motiviralo za subspecijalizaciju kardiokirurgije?

Kopjar: Dok sam bio mali, otac mi je prebolio blaži srčani infarkt zbog čega je kratko vrijeme boravio u Vinogradskoj bolnici. Pretpostavljam da se tada u meni rodila motivacija za kardiokirurgijom. Naravno, tada ništa nisam znao o kardiokirurgiji, ali se u meni probudio interes za srcem kao organom, a i za bolestima srca.


ZL: Vodite li statistiku koliko ste srca do sada operirali, odnosno ove godine? I sjećate li se prvoga takvoga zahvata?

Kopjar: Nemoguće je, ili barem je meni tako, pamtiti svaku operaciju koju sam učinio tijekom života. Stoga je religiozno vođenje evidencije operacija jedan od ključa uspjeha u izobrazbi kardiokirurga i vlastitoj samokontroli. Vodim svoju statistiku svih operacija koje sam napravio kao samostalni operater još od završetka specijalizacije. Neke sam operacije radio i u inozemstvu za vrijeme specijalističkog usavršavanja. U Sveučilišnoj bolnici Orebro u Švedskoj usavršavao sam se iz koronarne kirurgije 2012. godine i upoznao jednog vrhunskog kardiokirurga podrijetlom iz Brazila s kojim i danas kontaktiram. Slično sam u Sveučilišnoj bolnici Clinico u Barceloni 2014. godine, na kardiovaskularnoj kirurgiji,proveo mjesec dana svoje specijalizacije. Kasnije,2017. godine, bio sam tri mjeseca na edukaciji iz minimalno invazivne kardiokirurgije u Indiji. To je bilo posebno iskustvo. Tamo sam stekao prijateljstva za čitav život. Posljednja (kirurška) edukacija koju sam imao, bila je ova u Beču 2019. godine, na kojoj mogu zahvaliti uspjeh u transplantaciji pluća. Sjećanja tijekom godina polako blijede, ali zato postoje tablice i statistika. Stoga se nekih operacija više ne sjećam, ali prvoga zahvata se čovjek uvijek sjeća. Broj operacija je danas ograničen trenutnom COVID-19 pandemijom, ali u prosjeku tjedno operiram barem jednu do dvije operacije na otvorenom srcu.


ZL: Koliko je to stresno i na koji se način opuštate?

Kopjar: Svaki kirurg koji kaže da kirurgija nije stresno zanimanje, ne govori istinu, ili se ne bavi ozbiljno svojim poslom. Kardiokirurgija je od svih kirurških grana možda još dodatno stresna. Pretpostavljam da je razumljivo zašto je tome tako. Opuštam se u okruženju obitelji. Volim provoditi vrijeme sa svojom suprugom i sinom na otvorenom. Boravak u prirodi, planinarenje, šetnja uz more… su najbolji način za opuštanje. Pandemija nam je svima promijenila uobičajeni ritam života. Druženje s prijateljima gotovo da je nestalo, ili se održava prema nekim novim pravilima, koja nikako nisu normalna.


ZL: Imate li uopće slobodnoga vremena, s obzirom na to da djelujete i kao docent na zagrebačkome Medicinskom fakultetu?

Kopjar: Slobodnog vremena je jako malo. Da, tome pridonose i moje fakultetske obveze. Osim rada s bolesnicima dio mog posla je i održavanje dodiplomske i postdiplomske nastave na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Prije tri godine izabran sam za docenta na istome fakultetu, čime su se obveze samo povećale. Doktorat sam obranio 2014. godine, što je uvjet za napredovanje u znanstveno-nastavnom zvanje na Sveučilištu. Treća komponenta je ta znanstvena, u mozaiku kliničkog-nastavnog-znanstvenog rada kojim se bavim. Koliko god to zvučalo čudno, ta komponenta je možda i način opuštanja od svakodnevnih kliničkih i nastavnih obveza. Dodao bih da sam također i tajnik Hrvatskog društva za kardijalnu kirurgiju pri Hrvatskom liječnikom zboru, ali to ne smatram obvezom nego aktivnost kojom se povezuju struka i liječnici kardiokirurzi unutar Hrvatske. To društvo nas na neki način prisiljava da se svi kardiokirurzi sastanemo barem dva,tri puta godišnje i podijelimo međusobno svoja iskustva i razmišljanja. U suprotnom tih sastanaka i druženja vjerojatno ne bi uopće bilo.


ZL: Roditelj ste 11-godišnjega sina Edgara rođenoga u zabočkome rodilištu. Je li on "mali Zagorec"?

Kopjar: Pa naravno, nego što da je! Ponosan sam na to, da mi je supruga Španjolka iz Barcelone rodila sina u Zagorju. Je li ste ikad čuli za bolju kombinaciju? Edgar je izuzetno bistar i pametan osnovnoškolac na kojeg sam iznimno ponosan. Mali priča fluentno tri strana jezika. Osim hrvatskoga, to su španjolski, engleski i katalonski. Učenik je šestoga razreda osnovne škole u Zagrebu. On je Zagorec, ali i Španjolac. Kaže: "Ja sam pola- pola, ali mi je srce zagorsko".


ZL: Po podrijetlu roditelja vezani ste za Zagorje i Međimurje. Koliko posjećujete ta podneblja?

Kopjar: Zagorje i Zlatar posjećujem često. Roditelji su sada stalno u Zlataru, pa ih često posjećujemo, a osim toga blizu je, pola sata od Zagreba. Mama je podrijetlom iz Međimurja, iz Svete Marije. Nešto rjeđe posjećujemo Međimurje, ali nastojimo barem jednom godišnje otići "preko Drave". Tamo su mamina braća i njihova djeca, od kojih neka već imaju svoju djecu, svi krasni ljudi.


ZL: Ima li nešto pamtljivo ili emotivno što Vas veže za Zlatar?

Kopjar: Kad sam išao u osnovnu školu Ivana Gundulića u Zagrebu, u prva četiri razreda, po mjesec dana ljetnih praznika svake godine proveo bih kod bake "Mutike" u Zlataru. Kad se toga sjetim, pred očima mi se pojave sjećanja na staru kuću u kojoj je baka živjela, veliku lipu koja je radila sjenu pred ulazom, vruće ljetne dane, veliko imanje, životinje, miris sjenokoše i dječja igra kojoj nije bilo kraja. U Hrvatskoj je tada bio rat, pa se sjećam kako su me jednom roditelji tamo odveli na čuvanje, jer su oni morali na ratište. Na sreću, u Zlataru nije bilo rata, tako da je i to razdoblje za mene prošlo u igri i razbibrizi.


ZL: Vaša supruga Virginia je forenzična psihologinja. Španjolka iz Barcelone. Gdje ste se i kako upoznali, gdje ona radi, kako ste komunicirali u počecima zajedništva, a kako danas?

Kopjar: Upoznali smo se u Americi, točnije na Floridi,u srednjoj školi, Montverde Academy. Ja sam tamo išao u treći razred srednje škole, a Virginia je tamo maturirala. Nakon toga smo dosta dugo bili u vezi na daljinu, što ima i dobre i loše strane. Svakako, kad bismo bili zajedno, ljubav je bila još jača. Komunikacija je u počecima bila komplicirana i skupa, ali je kasnije, uz internet, postala jednostavna i sveprisutna. Vrijeme je prolazilo, zajedno smo odrastali i vjenčali se 2008. godine. Dan danas komuniciramo na engleskom jeziku. Do nedavno Virginia je radila kao profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Barceloni. Mnogo je toga u profesionalnoj karijeri ostvarila u ranoj fazi života. Bila je najmlađa članica Udruženja forenzičnih psihologa Španjolske. Na Pravnom fakultetu u Barceloni predavala je predmete na kriminalistici: profiliranje, davanje iskaza i kriminalističku psihologiju. Također, jedan je od osnivatelja poslijediplomskog studija iz kriminalističkog profiliranja istoga fakulteta, a surađivala je na međunarodnim projektima. Često je traže za stručno mišljenje na sudovima u Španjolskoj.


ZL: Odlazite li često u njezin zavičaj?

Kopjar: Dok svijetom nije zavladala COVID-19 pandemija često smo boravili u Barceloni. Edgar je nakon vrtića u Zagrebu krenuo u školu u Barceloni i tamo završio prva četiri razreda. U tom razdoblju često sam boravio u Španjolskoj. Sada smo svi zajedno opet u Zagrebu, a pandemija nam ne dopušta da mnogo putujemo. Barcelona je prekrasan grad. Kultura, arhitektura, planska gradnja, dobra organizacija, fantastična infrastruktura. Grad u ljetnim mjesecima preplavi masa turista iz čitavog svijeta, godišnje 19 milijuna ljudi posjeti Barcelonu. To je jednako broju turista koji godišnje posjeti Hrvatsku. Gužve postoje, ali unatoč tome u bilo koje doba dana bez problema, za 20 minuta, možete doći od aerodroma do glavnoga trga u strogom centru grada (Plaza de Cataluña).


ZL: Imate li hobije?

Kopjar: Imao sam hobije dok sam imao više vremena za sebe, a u posljednje vrijeme ostali su po strani. Od hobija bih spomenuo trčanje, tenis, skijanje, a katkad plivanje. Dok sam bio manji, svirao sam klavir i završio osnovnu muzičku školu. Dugo nisam svirao, ali se nadam da ću ponovno svirati kad nađem malo više vremena za sebe.


ZL: Kako izgledate kad skinete liječnički mantil i izađete iz Klinike za kardiokirurgiju KBC-a Zagreb? Uspijete li profesiju potisnuti u podsvijest?

Kopjar: Za sada mi to ne uspijeva. Gotovo je nemoguće uz moj posao, što i nije čudno. Ipak, ovo čime se ja bavim, nije posao od 8:00 do 16:00. Ljudi mi dolaze s povjerenjem i očekuju da se maksimalno posvetim njihovom problemu. I to je normalno. Što prije to prihvatiš, to ti je lakše živjeti s time.

Još članaka iz "Vijesti"

Facebook