Kao što su čitatelji portala Zagorje.com već odavno navikli, svake godine uoči Božića tradicionalno objavljujemo prigodni intervju s jednim od zagorskih svećenika, a ove godine to je vlč. Danijel Crnić, doktor znanosti iz Desinića, koji je dugi niz godina predavao kao profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Naš izbor na vlč. Danijela nije „pao“ samo zbog njegova zagorskog porijekla i visokog stupnja akademskog, teološkog obrazovanja, već i zbog toga što je, kako smo svojevremeno pisali, u kolovozu ove godine postao novi upravitelj gornjostubičke Župe, odnosno župnik u Gornjoj Stubici.

No, osim bogatog akademskog iskustva, simpatični i srdačni vlč. Danijel ima iza sebe i veliko iskustvo rada na župama. Kao đakon djelovao je u zagrebačkoj župi u Dugavama, a zatim je, kao svećenik Zagrebačke nadbiskupije, bio župni vikar u župi sv. Vida u Vrbovcu, župi Svih svetih u Sesvetama te u župi Tijela Kristova u novozagrebačkom Sopotu.

Godine 2013. imenovan je župnikom Župe Muke Isusove u Vukomercu, a potom preuzima župu u Ivancu Bistranskom, odakle je prije četiri mjeseca stigao u Gornju Stubicu. Upravo činjenica da je veći dio svojega svećeničkog rada proveo u zagrebačkim, gradskim i prigradskim župama, a da je sada stigao u relativno malu zagorsku župu, učinila nam se zgodnom temom za početak našega razgovora.

Z: Kad uspoređujete svoj dosadašnji svećenički i pastoralni rad, primjećujete li neke razlike između odnosa vjernika prema župniku u urbanim i, recimo to tako, nešto ruralnijim sredinama?

Vlč. Crnić: Pa zapravo, primjećuje se poprilično drugačiji odnos u pristupu. Primjerice, dok sam bio župnik u zagrebačkom Vukomercu, tamo je više od 80 posto vjernika porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Njihov pristup župniku još je uvijek nekako tradicionalan, s nekom dozom velikog obzira. S druge strane, u Ivancu Bistranskom i ovdje u Gornjoj Stubici pristup župniku je nekako ležerniji, ljudi su opušteniji, pristupaju župniku lakše i spontanije. A to, zapravo, olakšava samu komunikaciju i pastoralu kao takvu.

Z: Kad ste već spomenuli pastoralni rad… Rekli ste nam sad prije razgovora da moramo požuriti jer idete obilaziti bolesnike po župi. Dakle, posvećeni ste puno tom pastoralnom radu?

Vlč. Crnić: Obilaziti bolesnike po tim našim zagorskim bregima možemo čak nazvati „mali križec“ (smijeh). Ali da, dnevno obiđem između petnaest i dvadeset bolesnika jer ima dosta starijih ljudi koji stvarno moraju imati privilegiju da ih svećenik obiđe u njihovim kućama, da ih ispovijedi i pričesti te da podijeli bolesničko pomazanje tamo gdje treba. Ali, na koncu, i da se s njima malo porazgovara. Tako da ne samo da mi to nije teško nego, dapače, to smatram vrlo važnim. Pogotovo sada, u ove dane uoči Božića, mislim da se to mora uzeti kao prioritet.

Z: Da, eto, Božić je pred vratima. Vjernici jako dobro znaju da je Uskrs najveći i najvažniji kršćanski blagdan, no Božić je svima nekako draži zbog svog tog veselja i radosti. Kako vi gledate na to?

Vlč. Crnić: Dobro, djeci je Božić zasigurno draži zbog dekora koji on sa sobom nosi, no vjernicima je Božić, čini mi se, jedan odmak od svakidašnjice, jedan skok u otajstvo nečeg novog. Pa gdje ćeš nešto novije od rođenja našega Spasitelja. Pripremali smo vjernike i kroz kateheze s odraslima i biblijske zajednice, tematski, za božićne teme, tako da mislim da će naši Stubičanci ovdje biti dobro pripremljeni za Božić, a više-manje svi su proteklih tjedana imali i kolinja, tako da su i materijalno pripremljeni za blagdane, za pun stol. No, mislim da ova župa diše tradicionalno, a to ne znači loše. To zapravo znači dobro. To znači da im je sveta misa bitna, da su im sakramenti, pogotovo sakrament pomirenja, bitni, nešto bez čega sada, u ove predbožićne dane, ne žele ostati. Tako da, kako god netko gledao na tradicionalne vjernike, mislim da ih treba razumijevati u njihovu habitusu i na neki način podržavati njihovu vjeru onakvu kakva jest i, jasno, nadograđivati je u pastoralu, koliko god se može, uvijek više, šire i jače.

Z: Spomenuli ste i ovaj materijalni dio, koji je uobičajen i nezaobilazan. Kako vi, kao svećenik, ali i kao teolog, gledate na to? Naime, nekako se stječe dojam da su se ljudi počeli više veseliti raznim adventskim događanjima i feštama nego samom Božiću.

Vlč. Crnić: Komercijalizacija adventa i Božića zapravo želi ukrasti otajstvo Božića. No, pravom vjerniku iz habitusa njegove vjere ne može se ukrasti otajstvo. Može mu se pomutiti, može mu se eventualno malo dislocirati, ali ukrasti se ne može. Pravi vjernici znat će zbog čega zornica, zbog čega sveta misa, zbog čega polnoćka, zbog čega pastoralni pohod obiteljima uz blagoslov obitelji… A oni koji su dopustili da im se ukrade otajstvo Božića ionako će biti zadovoljni samo onim dekorom, onim kičem i onim što nudi komercijalizacija te iste priče.

Z: A što biste poručili našim čitateljima, što je ono pravo otajstvo Božića?

Vlč. Crnić: Otajstvo Božića jest vjerom i pobožnošću, koliko možemo, pokušati proniknuti u otajstvo Isusova rođenja, u otajstvo spasenja. U Isusu je rođeno naše spasenje. Po Mariji je začeto naše spasenje. I ako se tako gleda, onda se može napraviti otklon i odmak od komercijalnoga, od onoga kičastoga, od onoga što privlači sa strane po raznim trgovačkim centrima i vratiti se, na neki način, Crkvi, vratiti se polnoćki, vratiti se obitelji, za obiteljski stol, vratiti obiteljsku molitvu i barem te dane kušati biti vjernička obitelj kojoj ništa ne može pomutiti to njezino življenje upravo toga otajstva, otajstva Boga i Spasitelja.

Z: Vrlo su česti slučajevi da u istoj obitelji ima i vjernika i onih koji nisu vjernici. No ipak, svi mogu naći neku pozitivu u tom božićnom zajedništvu, zar ne?

Vlč. Crnić: Oni koji nisu vjernici Božić će obilježiti na jedan svoj način, kao jedan neradni dan, na način da će posjetiti svoju obitelj ili će njih posjetiti njihova obitelj… I to je i za njih prilika da malo reflektiraju, da malo razmisle o tome da se i za njih Gospodin začeo i rodio kao malo dijete te da će oni biti spašeni po tom istom Kristu Gospodinu, njegovu otajstvu, vjerovali u njega ili ne.

Z: Na koji način mislite da bi one osobe koje su možda nekad bile vjernici, ali su se udaljile od Crkve i vjere, današnji vjernici trebali i mogli potaknuti da se ponovno približe vjeri? Vidimo danas i u javnosti razne pokušaje za to, no ti pokušaji i načini najčešće postižu kontraefekt.

Vlč. Crnić: Te koje ste vi nazvali udaljenima, mi u pastoralnoj teologiji zovemo diferencirano distanciranima od Crkve. Pitanje je zbog čega su se oni pomalo udaljili. To nije nastalo preko noći. To je bio proces udaljavanja, kao što i, ako će se približavati Crkvi, postoji proces. Redoviti vjernici, dakle vjernici koji redovito pohađaju svete mise i sakramente, ponajviše i ponajprije svojim svjedočenjem vjerničkog života i kršćanskog mentaliteta mogu utjecati na one koji su se distancirali od Crkve i vjere da se vrate. Kao što su ti isti vjernici možda ponekad utjecali i na one koji su otišli.

Z: Dakle, „acta, non verba“?

Vlč. Crnić: Upravo tako. Djela, a ne riječi…

Z: Da, to ste vrlo iskreno i dobro definirali. Ima zasigurno ljudi čijem su udaljavanju od vjere pridonijela i ponašanja te stavovi onih koji se deklariraju kao „veliki vjernici“. No dobro, eto, Božić je pred nama, možda ovaj naš tekst upravo potakne neke ljude na razmišljanje. Što biste im poručili?

Vlč. Crnić: Pa ja bih poručio čitateljima portala Zagorje.com, koji je uistinu eminentno zagorsko glasilo, da više pažnje posvete ne pripremi stola i doma, ne čišćenju, pranju i peglanju ili glancanju prozora, nego da više pažnje posvete pripremi svoje nutrine, svoje duše, svojega vjerničkog bića. Svojega ljudskog bića. Neka sada, uoči Božića, više pažnje i vremena posvete sebi, svojim najmilijima, u onim jednostavnim stvarima, međuljudskim i obiteljskim odnosima. Ako tu poklonimo pažnju, ako tu pazimo na sebe, na svoje riječi, svoja djela, onda će otajstvo Božića neminovno odjeknuti puno jače i puno blagoslovljenije u nama svima, bez obzira kakvi mi vjernici bili: tradicionalni ili netradicionalni, tipični ili atipični, ili možda oni koji i nisu vjernici. Jer otajstvo Božića dotiče svakoga.

Z: Dobro, ruku na srce, velik dio ljudi nije se distancirao samo od Crkve i vjere. Eto, vjernici slave sada rođendan Isusa Krista. No, kad pogledate oko sebe, danas se sve manje slave rođendani, o imendanima da i ne govorimo. Nekad se u Zagorju znalo: „Na imendan se ne poziva“, pa je uvijek bila puna kuća ljudi. Danas je toga sve manje. Mislite li vi, kao teolog i intelektualac, da su ipak možda sva ta „udaljavanja“ na neki način povezana?

Vlč. Crnić: Dakako da jesu, to ste vrlo dobro primijetili. Nekada, dok smo bili mala djeca, i vi i ja, po zagorskim bregima orile su se pjesme. Ne samo po kletima, nego i po njivama, tranikima, dvorištima… Jednostavno, ljudi su se znali veseliti. No ono što je najvažnije, ljudi su se znali i radovati. Danas je kod našega postmodernog čovjeka nestala radost. Čovjek se danas još zna veseliti. Malo si spiješ pa si vesel. Nekaj ti se lepoga dogodi ili doživiš neki uspjeh pa si vesel. Dakle, veselje je plod zbog nečega, a radost se događa ne zbog nečega, nego zbog nekoga! Radovati se možeš samo čovjeku. E pa, ako smo u svojim međuljudskim odnosima ljude od sebe tako udaljili da nam se, pod navodnicima, „ne isplati“ biti si dobar s njima i radovati se s njima, onda se više nemamo kome radovati. A ako nismo u vjeri čvrsti, onda se ni Bogu više ne radujemo. Onda ni novorođeni Bog i Spasitelj nije naša radost jer smo se zaboravili radovati. Ostalo je samo prigodničko veselje, ponekad, i to, ponavljam, zbog nečega. Zato bi bilo dobro da ljudi nauče da radost nije emocija. Veselje je emocija, ali radost je zapravo stav duha. Ona je stanje duha, stanje duše. Radost se događa zbog nekoga. A gdje ćete veću radost nego zbog rođenja Spasitelja. Stoga kušajmo opet, na neki način, prementalizirati međuljudske odnose, obnoviti ih u toj radosti. Da se čovjek raduje čovjeku, da se čovjek raduje svojoj obitelji, svojem susjedu, svojem prijatelju. Onda bu se opet slavio imendan, onda bu opet puno dvorišće ljudi, onda bu pjesma opet odjekivala zbog radosti, a ne samo zbog veselja, zbog dve, tri kupice više.