Prethodni članak
Sljedeći članak

'Putovanje u Španjolsku u sjeni korone, potresi i ostale nepogode - kakvo vrijeme za biti živ'

ZRINKA JUREC O GODIŠNJEM ODMORU U BARCELONI Putovanje u sjeni korone, potresi i ostale nepogode - kakvo vrijeme za biti živ!


Proljeće. Došlo je vrijeme za još jedan proljetni godišnji kako bi se razbila monotonija definitivno predugog ožujka koji nas ove godine nije pomilovao uskršnjim praznicima. Karte su kupljenje i smještaj rezerviran davno prije nego je počelo šuškanje o korona virusu. Tadašnja nepoznanica za koju nitko nije pomišljao kako će utjecati na svakodnevicu. Prvi put kad sam čula naziv Covid19, bila sam udubljena u poslovnu svakodnevicu doktora dentalne medicine i radovala sam se nadolazećem putu u Barcelonu. Prošla su sva svjetla mjeseca prosinca i uljuljali smo se u hladni stisak siječnja kad je krenulo govorkanje. Isprva se činilo kao još jedna od mnogih bolesti koja će eto doći, uraditi svoje i otići kao što su to učinile svinjska, ptičja gripa i ebola. Nitko, pa ni mi u zdravstvu nismo očekivali nešto poput španjolske gripe na steroidima. Pacijenti su normalno naručivani, zubi su se radili. Sada kad razmišljam o tome čini se kao neko drugo doba prije 100 godina, a ne prije par mjeseci. Šuškanja su uzdigla na razinu svakodnevice. Kad je potvrđen prvi slučaj u Hrvatskoj, imala sam karte za kazališnu predstavu i lagano sam vagala je li pametno otići. Žamor u čekaonici, svakodnevica je postala priča o korona virusu koji je našao način kako postati glavna tema u svim hrvatskim kućanstvima. Početak ožujka podigao je pitanje: „Odgoditi li dugo iščekivano putovanje u Barcelonu?“ – podijelila je s nama Zrinka Jurec svoje doživljaje ovog proljeća, proljeća kojeg ćemo svi pamtiti.

 

Hoćemo li ostati zarobljeni u ovom gradu?

Kada se odlučivala da li ići na planirano putovanje, raspitivala se kod epidemiologa te uvjerila da je stanje u Španjolskoj daleko od onog koje je početkom ožujka bilo u Italiji, a da nema problema što se tiče povratka u Hrvatsku. - Brojka zaraženih u Lijepoj našoj još je dvoznamenkasta, a riječ izolacija i karantena samo su dio rječnika. Znači, putovanje stoji. Hrabri smo, mladi i odlučni i upućujemo se u nepoznatu zemlju, ali još nismo svjesni u koliko nepoznatog stoji pred nama. Uz protest obitelji odlazimo na sedmodnevni dobro zasluženi odmor. Sjena korone je mala, ali je nad nama. U trenutku kad je avion počeo svoj silazak na barcelonski aerodrom, Španjolska je brojala manje od 1000 zaraženih. „Ovo će biti odličan godišnji“, zajednički je koncenzus prisutnih. Odmah po izlasku iz ničije zemlje, zapuhnuo nas je miris mediteranske klime usprkos što je kalendarski još vladala zima. Odsjeli smo u gotičkoj četvrti za koju smo kasnije, nakon nekoliko noćnih šetnji, saznali da nije sigurna noću. Malo života na rubu. Pobjegli smo koroni, sve je u redu no stižu pozivi s predbrojem +385, a u glasovima pozivatelja se iz dana u dan čuje sve veća panika. „U redu je.“, uvjeravamo ih, „Ovdje kad kažeš korona donesu ti pivu“. I uistinu, panike nije bilo, turističke atrakcije normalno su radile. Broj turista nije bio ništa manji. Obišli smo Sagradu Familiu, prohodali više-manje cijeli grad, Ramblu izučili napamet, posjetili La Pedraru, jeli na Boquerii. Sve je išlo po planu. Sve dok dok pozivi od doma nisu postali uspaničeniji. „Zatvaraju se granice, vraćajte se doma“, „Kreće sveopća karantena.“, tvrdili su naši izvori informacija no to i dalje ovdje nismo osjećali. Život u Španjolskoj odvijao se normalno dok su kod nas krenule prve mjere strogoće i praznile se police dućana. Sve dok se nisu počele zatvarati turističke atrakcije. Tako nam je korona uskratila posjet Picassovom muzeju, izlet u Monserrat i Magic fountain show. Panika se uvukla i u naše redove 3 dana prije odlaska kući. U ponedjeljak su trebale krenuti nove mjere karantene, a naš let dramatično je bio zakazan baš za taj dan. Hoćemo li ostati zarobljeni u ovom divnom, ali ipak stranom i dalekom gradu- postalo je sasvim realistično pitanje. Opcija prva: kupiti nove avionske karte za nedjelju i otići brže bolje kući s novim troškom ili pričekati i nadati se najbolje. Cijena karata s povratkom u nedjelju skočila je nebu pod oblake, ali bez obzira na to rasprodale su se u svega nekoliko sati – priča Zrinka te nastavlja:

 

Kako otvoriti samoizolaciju - pitanje godine

- S obzirom da smo mladi, argumentativno ne baš najracionalniji, a i sve karte razumne cijene rasprodale su dok smo mi debatirali, se odlučili smo iskušati sreću. Posljednja dva dana u Barceloni proveli smo lutajući praznim ulicama i obilazeći mnogobrojne vidikovce. Prvo poslijepodne smo se izležavali na plaži no već iduće je i sama plaža bila zatvorena. Policija je tjerala sve prolaznike kućama, a radili su samo pekare i dućani mješovite robe. Iskusiti strani višemilijunski grad potpuno prazan daje osjećaj nostalgije za gužvom koja je vrvjela samo nekoliko dana ranije. Na dan leta, došli smo 6 sati ranije na aerodrom. Večer prije otkazali su nam let i nakon 3 sata prepuna živciranja, poslali nam informacije o novom letu, na sreću istog datuma, ali kasnijeg polijetanja. Aerodrom je bio prepun. Ljudi s maskama, ljudi bez maski. Svi bježe iz grada koji je tek prije sat vremena uveo sveopću karantenu i postao novo žarište bolesti koja je do samo prije nekoliko dana izgledala daleko i egzotično. Uspjeli smo sjesti na taj, činilo nam se, godinama očekivani let i sletjeti nakon jednog presjedanja u Zagreb. Znali smo da nas čeka samoizolacija i svi smo se nekim dijelom tome veselili jer smo znali da kad do nje dođemo, smo na sigurnom. Stigli smo u stan, koji će nam biti dom u nadolazeća dva tjedna, nakon vožnje javnim prijevozom jer sasvim je u okvirima razuma da osobe suspketno zaražene se voze busom s aerodroma. Živjela hrvatska organizacija! Mislili smo da je najgore iza nas – kaže. Međutim, kako priča, pokazalo se da je bijeg iz strane države predvođen strahom od korone daleko manji problem od hrvatskog birokratskog aparata.

 

- Kako otvoriti samoizolaciju - pitanje godine! Prvo morate nazvati svog doktora koji vam kaže da to radi epidemiolog. Zovete epidemiologa 6 sati bez prestanka da ne bi dobili odgovor. Drugi dan probate ispočetka da bi nakon još 6 sati čekanja dobili odgovor da to rješava vaš doktor. Mislili smo da je najgore prošlo i uljuljali se u ugodu samoizolacije sve dok nas jedno jutro nije probudio potres. Da, potres. Ormari su se tresli, a u čudu nisam znala što prvo napraviti pa sam samo ostala ležati pomirena sa sudbinom. Sve je trajalo nekoliko sekundi i kad se smirilo zaključila sam: U redu, prošlo je, natrag na spavanje. Tad je nas je zdrmao novi potres. Što sad? Nutra, van? Pandemija? Izolacija? Potres? Istrčali smo van predvođeni susjedima s viših katova i stajali tako na odmaku vani dok je padao snijeg. Kao izbjeglice u scenariju nekog jako lošeg filma. Taj dan više nije bilo spavanja ni smirenih živca. Ponovio se osjećaj nemoći i zatočenosti. Trebalo nam je vremena da dođemo k sebi, ali vrijeme liječi sve rane pa tako i one uzrokovane potresom i došlo je vrijeme da se traže propusnice za povratak kući u Zagorje. Ako ste mislili da je drama ući u samoizolaciju, izlazak je još gori. Prvo sam se obratila liječniku obiteljske medicine koji mi je rekao da potvrdu o završetku daje epidemiolog. Nakon ponovnog četverosatnog zivkanja epidemiologa, saznala sam da i ovu potvrdu daje liječnik obiteljske medicine. Zatim dobivanje propusnice do mjesta boravišta. Nakon izgubljenih živca, nekoliko poziva i mailova i to se uspjelo srediti kako bi se konačno uspjela vratiti kući i na radno mjesto pomagati hitnim slučajevima zubobolje kojih je itekako bilo. Proljetni godišnji odmor 2020. svakako će ostati u sjećanju. Dragi ljudi. Znam da mjere popuštaju, no ostanite još malo doma i perite zube da ne morate zubaru u ovo vrijeme nepogoda biblijskih razmjera – savjetuje Zrinka na kraju svojeg zanimljivog iskustva.

 

 

Još članaka iz "Vijesti"

Facebook