Prethodni članak
Sljedeći članak

Posljednja zagorska mlinarica Barica brašno i dalje melje 'na vodu'!

Ako je na vodu sporije se melje, laganije i bolje je brašno – kaže mlinarica Barica


Da veliki Antun Gustav Matoš danas šeće oko Lobora, kao što je 1907. kad je posjetio svojega pajdaša Franju Horvata Kiša i opčinjen pejzažima napisao , po prosudbi povjesničara književnosti do danas najbolji hrvatski putopis, tko zna je li bi mu emocije i raspoloženje bili isti, kao i nadahnuće za novu putopisnu prozu. Posebice ako bi šetao uz nekad bistri potok Reku, što izvire u podnožju Ivanščice, kod Škrabotnika i Koprivnjaka, i uz koji na minula vremena podsjećaju vodenice, pokretane vječnom snagom vode. Za tadašnja domaćinstva bile su od životne važnosti. Značajne, jer su žiteljima čarobnoga loborskog kraja osiguravale meljavu žita u brašno koje su domaćice mijesile za kruh svagdašnji, koji se pekao u krušnim pećima.

Mljevenje žita i dobivanje brašna
Vodenica je struktura koja koristi vodeničko kolo za mljevenje žita i dobivanje brašna, za piljenje dasaka, obradu tekstila i druge poslove, koji rade na vodeni pogon (potoka ili rijeke). Danas su samo nijemi svjedoci jednoga vremena i jednog drukčijeg načina života. Predstavljaju istinsku turističku atrakciju. Razgovarajući s rođenim Loborcem, Danijelom Šutijem (76), nabrojio ih je deset, od Lobora do Zlatara, uz Reku. Bili su to mlinovi u kojima se mljelo žito, a nerijetko uz mlinove su postojale i pilane. Da bi bilo dovoljno vode, a danas je u Reki itekako nedostaje, pravile su se improvizirane brane, pa bi nastajala mala jezerca u kojima se sakupljala voda potrebita za pokretanje mlinskih kotača. Mladi naraštaji to mogu teško razumjeti, ako im netko od starijih suvremenika ne objasni. Danijel pamti tzv. vihor na Reki. Dubina vode bila je oko dva metra, a dužina jezerca oko 50 metara. Dovoljno da mali Loborci uživaju u svojim 'loborskim toplicama'. Postojao je i mlin Jurekovićevih, iza Vatrogasnog doma, ali njemu ni traga. Od spomenutih desetak vodenica još su samo dvije u funkciji.


Kod Kunića u Loborskom Završju
Krenuli smo vodeničkim tragom, od Lobora prema Zlataru, uz Reku čija voda davno nije odveć bistra. Kako se Reka približava Lovrečanu, u čijoj se blizini ulijeva u najveću zagorsku rijeku Krapinu, vode je sve manje i u njezinu je koritu sve više 'biljega civilizacije'. Prvo smo se zaustavili u Loborskom Završju, kod mlina čija je danas funkcija sporedna djelatnost prije dvije godine umirovljenom Nikoli Kuniću. Cijeli radni vijek, bez dana bolovanja, proveo je u mlinu koji ima 150 godišnju tradiciju neprekidnoga rada. Nekoć je mlin pripadao grofovskoj obitelji Keglević, da bi ga kasnije Nikolini preci otkupili. O njemu je skrbilo ili skrbi četiri generacija obitelji Kunić, što je motiviralo novinarku i uglednu književnicu Božicu Brkan da u svojem internetskom magazinu 'Oblizeki' 2012. napiše dojmljivu priču o Kunićima mlinarima. Do Nikole svi i imenom Mijo, neprekidno od 1876. godine. Zanimljivo, mlin je mljeo neprekidno, pa i za vrijeme Prvoga i Drugog svjetskog rata.


Poplava
Do 1977. radio je na vodeni pogon. Postojala su tri drvena kotača i tri para kamena za meljavu. Nakon poplave koja je uništila velik dio mlina, 1977. je mlin preuređen na električnu energiju. Kunićev mlin jedan je od prvih nositelja znaka Obrt s tradicijom koji za hranu i piće od 2011. godine dodjeljuje Hrvatska obrtnička komora i to za klasičan način meljave i proizvodnje više vrsta brašna. Razgovarajući s Nikolom, a prekinuli smo ga u orezivanju voćaka u obližnjemu voćnjaku, 'uslužno mljevenje žita' počeo je obavljati od 1983. godine, kad je položio obrtnički ispit, naslijedivši u mlinarskom obrtu oca Miju. Objašnjava nam 'tehnologiju' puta od žita do finoga brašna, spominjući kako je kamen u mlinu dio tradicije. Većinu posla obave čelični valjci koji izrađuju standardna brašna: oštro, glatko, polubijela i crna. Pitajući ga što mu je najteže, kaže: 'S ljudima, svakakvih ima bisera. No, dober sam bil s ljudima i sve im napravim. Održavam mlin dok bum mogel'. Stare slike mlina iz doba vodenice ukrašavaju zidove. Trenutak je to nepovratne mlinarske prošlosti Kunićevih. Nikola čak razmišlja da mlin ponovno vrati pogonu na vodu i preuredi ga u vodenicu.


Posljednja mlinarica iz Markuš brijega
A pravu smo vodenicu, koja se opire vremenu, posjetili u Markuš brijegu. S ceste Lobor - Zlatar skreće se lijevo prema Loborgradu, pa iza socijalne ustanove, Doma za odrasle, lijevo, preko Reke, do obitelji Požgaj. Nema mosta do njihova imanja, tek neka improvizacija, preko koje valja prijeći automobilom. Dočekuje nas susretljivo posljednja zagorska mlinarica, Barica Požgaj (67), koja je od početka 2015. u mirovini. Kao 16 godišnja djevojčica zaposlila se u Loborgradu, prvo kao spremačica, pa je nastavila s radom kao njegovateljica, zatim servirka, da bi gradnjom novoga dijela 34 godine radila u kantini. Na imanju Požgajevih bila je sneha, a taj falačec zagorske zemlje krasi stari mlin iz 18. stoljeća.

- U mlinu je od muža deda radil, pa svekrva dok je mogla. Nastavili smo moj muž i ja već 15godina. Nisam se baki Viktoriji štela mešati v posel, jer ga je jake rada imela. Tek kad je onemoćala sam ja nastavila. Pol stoljeća sam na ovom imanju. Prije dve i pol godine postala sam udovica i dok mogu ne bum prekinula tradiciju. Pomognu mi sin Zoran i sneha Višnja. Pričala mi je svekrva da je nekad bil kotač, a sad voda ulazi putem kanala u mlin i pokreće turbine. Ništ na struju! Ako je na vodu sporije se melje, laganije i bolje je brašno. Na struju su brži okretaji. Meljem kukuruz, pšenicu, kaj tko donese. Prije dva tjedna mlela sam 300 kg domaće bijele kuruze. Dva dana je trajalo! Devet vur sam mlela 150 kilograma. Ako hoćete sitnije, žito mora pomalo padati na kotač. Hitrije ide ako se melje grubi šrot- upoznaje nas posljednja zagorska mlinarica koja svoje usluge ne naplaćuje. - Dok je mlel mužev deda, uzimal je postotak. Tada su ljudi žito vozili na kolima. A danas ak netko dojde s 10 litri kuruze, kaj buš mu zel. Šaku, s tim si nem pomogla , a njemu bu falilo. Netko ju nagradi ciglicom kave, netko riječju 'fala' i Barica je zadovoljna. Želja joj je obnoviti dotrajali, zubom vremena nagriženi mlin. Trebalo bi početi od krova, ali od mirovine to je nemoguće.


Sjećanja Silveka Glojnarića
Sljedeća je postaja Ladislavec. Nedaleko obnovljene kurije obitelji Glojnarić u kojoj je 2. prosinca 1936. rođen Silvije (naš Silvek), ugledni hrvatski dirigent, bubnjar, skladatelj i glazbeni urednik, obiteljski je mlin i uz njega kuća njegovog djeda Franje. Sve je u propadanju! Nekadašnji dirigent Tamburaškog orkestra Radio televizije Zagreb, kasnije šef dirigent Jazz orkestra HRT-a, živi u Samoboru, a u obnovljenoj i od vremenske boljke spašenoj i obnovljenoj kuriji živi članica obitelji Glojnarić. Silvije je ovdje živio do svoje desete godine, kada je otišao na daljnje školovanje u Zagreb. Nostalgično se sjeća tzv. splavnica koje su 'držale' vodu, a klinci uživali u kupanju. U samom Zlataru bili su mlin i pilana, bliže Bajzekovu selu, oko kojih se, kao djevojčica, voljela igrati lovice Nada Turčin rođ. Kunić, danas umirovljena zubotehničarka iz zlatarskoga Dom zdravlja, čija je kćer Kristina novinarka Jutarnjeg lista. Najprije je 'nestao' mlin, potom i pilana. Među starijima živi sjećanje i na mlin Pri Gorupu, gdje je bilo zlatarsko dječje kupalište.

Još članaka iz "Vijesti"

Facebook