Kad joj je otac preminuo samo tri mjeseca nakon što je upisala Likovnu akademiju, snovi su naglo stali. Godinama kasnije, život joj je zadao još jedan, možda i najteži udarac. Izgubila je umjetničku dušu, svoju kćer koja je, kaže, nosila isti dar i istu ljubav prema stvaranju. No, umjesto da je potpuno slome, ti su je trenuci oblikovali. Iz boli je nastala snaga, iz tišine potreba za stvaranjem, a iz osobne tragedije rodila se zajednica koja danas djeluje kao Likovna udruga 'Iskrica', okupljajući sve generacije pod jednim krovom. 

Težak životni put

Vera Turjak, 66-godišnja umirovljena ugostiteljica iz Zaboka, danas je predsjednica i pokretačka snaga Likovne udruge 'Iskrica'. Umjetnost za nju nikada nije bila hobi niti razonoda. Ona je, kako sama kaže, način preživljavanja, terapija i prostor u kojem tuga dobiva oblik, a bol boju. Upravo zato 'Iskrica' nije tek mjesto gdje se slika, već prostor u kojem se ljudi susreću sa sobom.

- Umjetnost sam voljela još kao djevojčica. Već tada su moji likovni radovi odlazili na izložbe i prepoznavalo se da u meni postoji nešto posebno. U srednjoj školi, nakon dvije godine opće gimnazije, jedna je profesorica uočila moj talent i potaknula me na daljnje usavršavanje. Pozivala me k sebi kući, gdje sam satima boravila u njezinoj bogatoj knjižnici, čitajući o velikim slikarima, renesansi i povijesti umjetnosti. Taj period bio je za mene iznimno važan jer mi je otvorio svijet kojem sam oduvijek osjećala da pripadam. Upravo me ona ohrabrila da upišem Akademiju. Iako nas je bilo petero djece u obitelji i živjeli smo skromno, uz njezinu pomoć i pripreme uspjela sam položiti prijemni ispit i upisati studij. To je bio ostvarenje mog sna. Nažalost, samo tri mjeseca nakon upisa moj je otac preminuo. Taj gubitak bio je ogroman šok i prekretnica u mom životu. Zbog obiteljskih okolnosti nisam mogla nastaviti školovanje i morala sam odustati od Akademije. Kasnije sam završila ugostiteljsku školu, ali bez one istinske radosti i žara. Cijeli sam život težila umjetnosti. Voljela sam slikati, proučavati povijest umjetnosti, stvarati. Iako razočarana, prihvatila sam život kakav jest. Udala sam se mlada, osnovala obitelj, godine su prolazile, a ja sam svoje snove tiho nosila u sebi. U mirovini me dočekao još jedan, najteži gubitak. Izgubila sam kćer. Bila je iznimno nadarena, umjetnička duša, pisala je pjesme. Njezin odlazak duboko me potresao i u meni ponovno probudio potrebu za stvaranjem. Počela sam i sama pisati poeziju, vratila se slikanju, krenula na edukacije i usavršavanja. Korak po korak, ponovno sam pronašla sebe kroz umjetnost. Akademiju, nažalost, nikada nisam završila, ali to kratko razdoblje ostalo mi je jedno od najljepših i najdragocjenijih sjećanja u životu. Iako sam ga morala napustiti, umjetnost nikada nije napustila mene. Ona je ostala moj put, moja snaga i moj način da živim ono što sam oduvijek bila – ispričala nam je Turjak.

Ljubav iznutra i početak 'Iskrice'

- Kad stojim pred platnom, ja zaboravim na bol, na brige, na probleme, na sve. Ja sam tada u slici, u onome što radim. Ta ljubav izvire iznutra, iz duše i srca. Slikar koji radi iskreno, po duši, na platnu pokaže točno ono što osjeća. To je rad i za dušu i za tijelo. Umjetnost me podigla i ona me drži – ispričala nam je Turjak.

Likovna udruga 'Iskrica' nastala je iz projekta 'Iskra' koji je organizirala Krapinsko-zagorska županija za treću životnu dob. Ondje su se okupili ljudi željni stvaranja i druženja, a ideja o osnivanju udruge rodila se spontano. U Zaboku tada nije postojalo mjesto gdje bi se mogli okupljati odrasli, umirovljenici, ali i djeca i mladi koji žele učiti i stvarati. - Bili smo zajedno na tom projektu i tamo smo radili nešto za sebe. Shvatili smo da u Zaboku nema udruge za naš uzrast, ali ni za djecu i mlade koji žele učiti. Odlučili smo pokušati sami i otvoriti udrugu. Rekla sam tada da želim mjesto za velike i male, za djecu, tinejdžere, odrasle, bake i djedove. I tako je nastala 'Iskrica', za sve generacije. To nam je od početka bila ideja i toga se držimo i danas - prisjeća se.

'Prvi koraci', bio je naziv prve održane izložbe udruge. Bila je to simbolična poruka hrabrosti u naumu da se pokaže vlastiti rad, bez obzira na iskustvo. Izlagalo se sve od akrilika, ulja na platnu, olovke i tuša do drvenih boja. Svaki član donio je ono što je znao i želio, bez nametanja teme ili tehnike. - To je bila naša prva izložba i bila je posebna. Svatko je izložio radove u tehnici koju je odabrao. Nije bilo važno je li netko početnik ili već ima iskustva. Važno je bilo pokazati ono što si napravio. Izložba je bila u zabočkoj knjižnici i za mnoge je to bio prvi javni nastup. Taj osjećaj kad prvi put vidiš svoju sliku na zidu to se ne zaboravlja - kaže Turjak.

Talent, a ne volja

Danas udruga broji devet aktivnih članova, dok se broj kroz godine mijenjao. Životne okolnosti, zdravlje i obveze često utječu na kontinuitet...

- Nikad nemamo stalan broj članova. Netko ode zbog zdravlja, netko zbog obveza, netko se vrati. Ne možete nikoga prisiliti da bude aktivan ako ne može. Ali ono što je važno jest da su vrata uvijek otvorena. Svi koji žele učiniti nešto za sebe mogu doći. Nije važan talent, važna je volja i ljubav. Imamo puno ljudi koji nisu znali da imaju talent dok nisu uzeli kist u ruku - govori nam Turjak, posebno ponosna na priče članova koji su u zrelijoj dobi prvi put otkrili kreativnost. Jedan od njih cijeli je život radio s avionima, a nikada prije nije crtao.

- Došao je na projekt i htio nacrtati avion u plamenu. Nije znao pogoditi boju plamena i bilo mu je neugodno pitati za pomoć. Okretao se prema meni, ali nije se usudio ništa reći. Na kraju smo zajedno miješali boje i nacrtao je taj plamen. Danas ga još uvijek zadirkujem zbog te vatre. On nikad prije nije držao kist, a danas slika s velikom strašću. Ljepota je kad netko otkrije nešto u sebi za što nije ni znao da postoji. Tu nije važan talent, nego volja - ispričala nam je Turjak kroz osmijeh.

Stvarnost i unutarnji svijet

'Iskrica' njeguje individualnost. Nema nametnutih motiva, svatko bira ono što ga inspirira. Ipak, Zagorje, pejzaži, ljudi i običaji često se pojavljuju na platnima, jer, kako kaže, umjetnost je uvijek odraz stvarnosti i unutarnjeg svijeta autora.

- Nije to bijeg od stvarnosti. To je realnost. Ako član dođe iskreno, on radi za sebe. Mi smo tu da ga usmjerimo, da mu pomognemo oko tehnike, da ga ohrabrimo. Već prva slika može ići na izložbu, ako je član spreman. To je njegov prvi doživljaj, prvi javni korak. I to je nešto što čovjeka promijeni. Daje mu vjetar u leđa – ističe.

Udruga organizira radionice i edukacije, a Turjak svoje znanje nesebično dijeli. Iako nije završila akademiju, kroz godine je učila, čitala, usavršavala se i pohađala razne edukacije. U 'Iskricu' dolaze i akademski obrazovani umjetnici, no formalno obrazovanje, smatra, nije presudno. - Nije važna škola, važno je koliko se čovjek trudi i koliko ljubavi ulaže. Slikarstvo je ljubav. Mnogi kažu da nemaju vremena, da imaju unuke ili obaveze, ali kad dođu i počnu raditi, za sve se nađe vremena. Vidite promjenu na čovjeku, aktivira se, dobije novi smisao, posebno u trećoj životnoj dobi. To je neprocjenjivo – kaže.

Ljubičasta

Danas 'Iskrica' djeluje u njenoj kući gdje se članovi redovito okupljaju, druže i stvaraju. Atmosfera je, kaže, opuštena i podržavajuća. Svatko ima pravo na pogrešku, na učenje i na vlastiti tempo. Na pitanje kojom bi bojom opisala udrugu, Turjak bez razmišljanja odgovara:

- Ljubičasta. U njoj ima puno nijansi, kao i u životu. Ona mi znači veselje, radost, proljeće, ali i strast. U toj boji ima svega. Takva je i naša 'Iskrica' koja ima različite ljude, različite priče, ali svi zajedno čine jednu cjelinu. I zato kažem da je život umjetnost, a svaki čovjek je umjetnik. 

Likovna udruga 'Iskrica' danas je više od mjesta za slikanje. Ona je zajednica, podrška i prostor u kojem se dijeli iskustvo, uči, raste i pronalazi smisao. Svi koji misle da ''ne znaju crtati'', koji nikada nisu držali kist ili su svoje radove skrivali u ladicama, ovdje su dobrodošli. Potrebna je samo želja, a sav materijal pronaći će u 'Iskrici'.