Bijeli dim pojavio se nešto prije 18 sati

Kardinal Joseph Ratzinger, novi papa Benedikt XVI je Nijemac, što njegovo ime ne može sakriti; rođen je 1927., profesor je katoličke teologije, ugledan teolog, tako ugledan kao što je na području filozofije ugledan, naprimjer, jedan Habermas!

Sudjelovao je na II. vatikanskom koncilu (1962.-65.), kojega današnji reformatori drže zlatnim razdobljem otvaranja Crkve prema svijetu.

Kraj je Koncila Ratzinger dočekao značajnom promocijom: bio je postao službenim teologom toga skupa. Bio je na pozituri minhenškog nadbiskupa, kada ga je 1982. Wojtyla pozvao u Rim: čini se da su se ta dvojica relativno skladno dopunjavala kao sklad suprotnosti.

Papa je, naprimjer, ukinuo običaj da se svijetu obraća u »pluralu veličanstva«, s »mi«; Ratzingeru se ovo nije dopalo, on je čovjek Crkve, organizacije, institucije. Kao takav on je ogromnu osobnu karizmu Papinu vjerojatno promatrao s podozrenjem.

Papa je zapravo po duši bio intelektualac, pače umjetnik (čitao sam njegove drame, a jednu sam htio dati izvesti u teatru prije mojega protjerivanja); Ratzinger nikako i ni po čemu nije umjetnik, premda je značajan teolog.

On samoga sebe opisuje kao pedanta, kao njemačkog profesora!

Današnji ga njegovi sunarodnjaci, kojima dakako na manje-više skriven način godi to što će Nijemac po svoj prilici odlučiti o daljnjem liku rimskoga primasa, drže konzervativnom osobom, čak utjelovljenjem konzervativnog katoličanstva.

U Njemačkoj se misli da će Ratzinger svojim golemim vidljivim i još više zakulisnim utjecajem osnažiti one nesumnjivo konzervativne elemente Wojtylina pontifikata, tojest, da će se on, preko »svojega pape«, još odlučnije opirati promjenama od Ivana Pavla II.

Je li to za post-koncilsku crkvu utješna perspektiva stvar je procjene, odnosno optike. Konzervativci će ovo pozdraviti, čak će i odahnuti; no misleći ljudi unutar Crkve ovome se možda baš i neće pretjerano radovati.

Neki drže da je ponešto u konzervativnim nazorima kardinala Ratzingera i onih koji drže s njim proturječno: Konzervativci, opiru se promjenama, pa i takvima koje su ostale nekako neozbiljene, u talonu, u post-koncilsko doba.

Čini se da bi Ratzingeru bila milija jedna crkva iz herojskog razdoblja kršćanstva, iz doba ranih kršćanskih zajednica šćućurenih, pred lavljom rikom, u njihovim rimskim katakombama...

Dakle, jedno kršćanstvo iz doba prije njegova braka s carstvom i državom, dakle, prije rimskoga imperatora Konstantina (IV. stoljeće poslije Isusa Krista) i Milanskoga edikta...

Ta upravo je rimski car obukao kler na isti ovaj način kako se taj kler nosi i danas; upravo od toga doba datiraju veze prijestolja i oltara koje, u ovom ili onom vidu, traju do danas, premda se više nego o kraljevima radi o bankarima.

Pa sam je Ratzinger, a to je naravno prilično proturječno uzmemo li u pamet da se on stvarno očituje konzervativcem – prilično podozriv spram veza njemačkih crkava i njemačke države; on, čija se zvijezda stala uspinjati kad je pala zvijezda njemačke socijaldemokracije, i kad su za evropska kormila zasjeli Kohl, Thatcherova i slični »neokonzervativci«.

Nakon liberalnog pape kardinali izabrali konzervativca

Kardinal »inkvizitor«

Joseph Ratzinger vodio je uz ostalo, i Kongregaciju za pitanja vjere, bio je ključni teolog za doktrinarna pitanja, gotovo pa Kardinal Inkvizitor; svakako, nešto kao predsjednik i sazivač Ideološke komisije Centralnog komiteta.

No da je on ipak i prilično svojeglav, i ne dokraja integriran (»sužeći«), intelektualac, svjedoči činjenica što Ratzinger nije odobrio papinu objavu proročanstava vezanih uz »Marijino ukazanje« 1917. u portugalskom gradiću Fatimi.

U ljeto prije pet godina Sveti je Otac objavio sadržaj Trećega proročanstva na temelju kojega je oprostio svojemu atentatoru – budući da je proročanstvo kazalo da se radi o Božjoj namjeri (!).

Kardinal Ratzinger držao je ovo privatnim mišljenjem na koje ostali ljudi, čak i kad su katolici, nisu obvezatni pristati.