Zagorka Ema Mihaliček i Varaždinka Iva Miljković, studentice novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, autorice su dokumentarnog filma Hajdina, nastalog u produkciji Televizije Student. Film je premijerno prikazan krajem 11. mjeseca prošle godine u okolici Varaždina, a publika je, malo reći, bila oduševljena. Riječ je o projektu koji je nastao kao spoj studentske inicijative, novinarske znatiželje i
profesionalnog vodstva, potvrdivši kvalitetu rada mladih autorica i značaj studentske produkcije u suvremenom medijskom prostoru.

DOKUMENTARNI FILM 'HAJDINA' MOŽETE POGLEDATI  OVDJE 

Početak novinarstva

- Dolazim iz Donjeg Kučana, mjesta nedaleko od Varaždina - započinje svoju priču Iva Miljković. - Novinarstvo mi, iskreno, nije bilo prvi izbor. Željela sam upisati Akademiju dramske umjetnosti. Deset godina sam pohađala dramsku, dakle bila sam potpuno usmjerena prema glumi i kazalištu, ali nisam upala na Akademiju. U novinarstvu sam završila jer mi se ono činilo najbliže kreativnom izražavanju. A onda sam upoznala Emu na Radio Studentu - prisjeća se Iva. Danas, kaže, nije posve sigurna hoće li se novinarstvom baviti cijeli život, ali u ovom trenutku osjeća da radi nešto smisleno i važno. 

- Kroz novinarstvo možeš otvoriti teme koje nekome zaista znače, dati glas onima koji ga nemaju i potaknuti konkretnu promjenu. To je ono što me ispunjava - dodaje Iva koja trenutačno radi kao demonstratorica na Televiziji Student i urednica je studentske emisije na Radio Studentu.

Za razliku od Ive, Emi je novinarstvo bilo prvi izbor. - Dolazim iz mjesta Selno, u okolici Krapinskih Toplica, i od početka sam znala da želim studirati novinarstvo - govori nam. Interes za medije razvijala je još u osnovnoj školi, kada se počela baviti fotografijom. Obrazovanje je nastavila u srednjoj školi za medijskog tehničara u ŠUDIGO-u Zabok, gdje je dodatno učvrstila svoju profesionalnu orijentaciju i otkrila koliko je privlače radio, televizija i tiskano novinarstvo. Upravo je tada, ističe, postala svjesna koliko su vrijedne priče „malih“ ljudi, koje često ostaju u sjeni političkih tema i afera. Smatra da bi mediji trebali više prostora posvećivati lokalnim zajednicama i svakodnevnim životnim pričama. Danas radi na Radiu Kaj, gdje stječe dragocjeno iskustvo u struci, dok fotografija, iako trenutačno u drugom planu, ostaje važan dio njezinog života.

- Na drugoj godini faksa počele smo se intenzivno družiti kada smo odabrale kolegij Radio i TV. Tada smo postale pravi ubitačni duo. Sve smo projekte radile zajedno, uvijek u paru i upravo kroz naš zajednički rad, a često i uz kavu, rodila se ideja o filmu 'Hajdina'.

Važnost običaja i tradicije

- Kod nas je tradicija često shvaćena kao nešto staro, dosadno, nešto što rade bake i djedovi. Primijetila sam da kada mladi ljudi čuju riječ tradicija, prvo pomisle na folklor i ništa drugo. Jedan od razloga zašto smo se odlučile raditi ovaj dokumentarac bio je pokazati mladima da tradicija nije nešto staro i odvojeno od života već čuva naše
korijene i važne običaje, vrijednosti i znanja koje su generacijama prije nas značile jako puno - govori nam Iva i dodaje.

Prvotna ideja o filmu rodila se na trećoj godini faksa kada su morale smisliti temu za složeni prilog. - Nismo imale posebnu ideju, ali sam Emi predložila da posjetimo jednu udrugu u Varaždinu koja se bavi očuvanjem lokalnih običaja i priča. Ema je pristala. Odlučile smo se fokusirati na heljdu, žitaricu koja povezuje cijelu zajednicu. Naš cilj nije bio istaknuti udrugu ili OPG, kao što to često rade PR-ovski projekti ili neki dokumentarci, nego staviti heljdu u centar priče i kroz nju prikazati emocije i trud ljudi koji rade da bi ta tradicija opstala. Cijela priča je zapravo o emocijama i ljudima, a žitarica je ono što ih povezuje i što ih čini nositeljima tradicije - ispričala nam je Iva.

Snimanje

- Ideja za rad na filmu rodila se u 12. mjesecu 2024. godine, a krajem prvog mjeseca došla sam na par dana u Varaždin. Tamo je sve zapravo krenulo - govori nam Ema. Nakon četiri dana shvatile su da imaju materijala za pet filmova, a ne samo jedan. - Naravno, morale smo balansirati s drugim obavezama. Prva okvirna verzija bila je izazovan proces jer je trebalo izdvojiti najvažnije dijelove - pričaju nam Iva i Ema.

Priznaju, govornike je bilo zahtjevno slušati, odnosno bilo je izazovno transkribirati i prilagoditi tekst. - Kad smo napravile prvu verziju, profesorica je bila oduševljena, a za faks smo dobile petice. Radile smo i po 12 sati dnevno, iako su tada bili i periodi kolokvija. Sve smo radile zajedno, nismo dijelile zadatke. Timski rad bio je ključan.
Budući da smo imale puno vrijednih kadrova i intervjua koje nismo iskoristile u prilogu, odlučile smo realizirati i dužu verziju - govore nam Ema i Iva.

Pregledavanje materijala i montaža filma dug je i složen proces, a za vrijeme montaže stvorila se potreba za dodatnim kadrovima i sugovornicima što je otvorilo i prostor za nove priče. - To nam je omogućilo da prikažemo i promjene u poljima u drugom godišnjem dobu. Montaža je tekla glatko, svaki kadar se prirodno vezao za sljedeći, a sugovornici su sami najavljivali priče. Taj elan, adrenalin i motivacija stvarno te pokreću. Film od 38 minuta izmontirale smo u tri dana, ali smo montirale po cijele dane i do kasno u noć - pričaju.

- Nismo snimale i montirale film kao treće osobe, neutralno sa strane, nego smo stvarno bile dio te priče. Bile smo s ljudima iz udruge, družile se s njima. Ujutro smo u 5:30 sati išle snimati izlazak sunca na poljima hajdine. Da nam tema nije bila stvarno bliska i da nas nije jako zanimala, ne bih se dizala u pet ujutro nakon što smo do dva ujutro pregledavale materijale. Posvećenost i volja ključni su da bi na kraju sve tako dobro ispalo. Snimanje se odvijalo u dvije etape. Prva etapa trajala je tri dana u Varaždinukrajem siječnja prošle godine, a druga je bila u kasnoj jeseni. Ukupno smo imale pet intenzivnih dana snimanja - objasnila je Ema.

Zahtjevnost rada i usklađivanje s fakultetom

- Najveći izazov bila je organizacija. Imale smo više od deset sugovornika, a svatko od njih imao je vlastite obveze. Veliku pomoć pružila nam je predsjednica Udruge, Ruža Levatić koja je koordinirala ljude i omogućila nam pristup zajednici. Najzahtjevnije je bilo uhvatiti autentičnu emociju pred kamerom jer se ljudi često promijene kad znaju da ih se snima. Nastojale smo se uklopiti među njih, provoditi vrijeme bez pritiska i dopustiti da se prirodne situacije same dogode. Neki od najljepših kadrova nastali su upravo u trenucima kada su sugovornici gotovo zaboravili na okruženje - govore nam.

- Teško smo uskladile snimanje s faksom, imale smo puno projekata i morale smo se pomiriti s tim da nemamo slobodnog vremena. Bez odricanja ništa ne bi bilo moguće. Film je bio glavna tema našeg života cijelu proteklu godinu i bilo je teško, ali naučiš se nositi s time. Radile smo to isključivo zbog ljudi, koji su nam se kasnije zahvaljivali, a ne zbog medijske pažnje. Ipak, iznenadilo nas je što su nam se javljali novinari za intervjue i što smo gostovale na HRT-u, Varaždinskoj televiziji i različitim portalima. Javljali su nam se i ljudi s mora da kažu kako im se film sviđa. Mislim da još uvijek nismo potpuno svjesne toga - rekla je Iva.

Promocija filma

- Promocija filma održana je krajem studenog u domu u Zbelavi, mjestu kraj Varaždina, gdje je bilo i samo snimanje. Mislile smo da će doći 15 do 20 ljudi, pa smo složile stolce za 50, ali mjesta su se popunila i ljudi su stajali, nismo mogle vjerovati. Na premijeru nam je došlo oko 100 ljudi - govori Ema.

Iva kaže da je gledanje filma za njih bilo vrlo emotivno. - Kroz suze smo gledale film i bojale se da se ne dogodi greška u montaži, imale smo tisuću upitnika u glavi. Reakcije ljudi bile su točno onakve kakve smo željele jer smo
dobile emociju koju smo tražile, a to je ključ. Mali čovjek danas nije dovoljno zastupljen u medijima, a mi smo to htjele promijeniti. Htjele smo dočarati emociju, i kada to uspije ikod ljudi koji nisu direktno uključeni u projekt, tada stvarno možemo reći da smo uspjele - kaže Iva.

Budući projekti

- Nakon filma nije prošlo niti par dana, a već smo dobile upite kada idu novi projekti. Ivi su se javljali ljudi iz Varaždina, meni iz Zagorja. Radile smo prilog o tradicijskim igračkama i možda bi se nešto od toga moglo razviti. Problem je u tome kako projekte uskladiti s faksom jer takav projekt ne možeš raditi da bude kvalitetan bez vremena i posvećenosti. Nećemo se dovesti do toga da snimamo filmove samo zato da pokrijemo neki kraj. Priča mora doći prirodno i mora se prepoznati da vrijedi. Prvo se situacija oko ovog filma treba smiriti. Dokumentarac je projekt koji traje i kojem se treba posvetiti s kvalitetom i emocijom - priča Ema.

- Zahvaljujemo Televiziji Student, mentoricama Lamiji Alečković i Teni Perišin te Fakultetu političkih znanosti jer bez njihove podrške ovo ne bi bilo moguće. Nadamo se da će naša budućnost biti svjetla i da će ovakvi projekti biti prepoznati. Važno je da mladi sudjeluju u društvu, propituju događanja i aktivno se uključe u proces jer to je
njihov život. Neke stvari se događaju jer moćnici znaju da ih nitko neće pitati. Ako si aktivan i uključen, bolje ti je - zaključuju Ema i Iva.

DOKUMENTARNI FILM 'HAJDINA' MOŽETE POGLEDATI OVDJE