O potpomognutoj komunikaciji i važnosti da se komunikacijske teškoće čim prije tretiraju već u najranijoj dobi, u Novom danu je govorila doc. dr. sc. Blaženka Brozović s Odsjeka za logopediju Edukacijsko Rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, piše N1.

Poremećaji u govoru često prođu neopaženo unutar obitelji i obrazovnih ustanova, što rezultira time da neki pojedinci kasno u životu otkriju da imaju poremećaj kao što je disleksija.

“Svi bi trebali težiti tome da se poremećaji otkriju što ranije jer se tada poremećaj može umanjiti i ukloniti i spriječiti sekundarne poremećaje. Imate situacije da meni nije rijetkost dobiti maturanta koji po prvi put dobije dijagnozu diskleksije pa se pitate kako je moguće da se taj učenik cijeli svoj školski vijek bori s disleksijom ali nisu došli do stručne osobe koja bi to prepoznala”, kazala je.

“Govor i jezik su posljedica komunikacije. To počinje prenatalno. Djeca oko prve godine života počinju artikulirati prve riječi. Dakle počet će dozivati primjerice svoju mamu, zatim će početi tražiti i komenirati. Rečenice se sklapaju u dobi od dvije godine, dakle s 18 mjeseci otprilike raspolažu s 50-tak riječi. Dječaci ništa kasnije ne progovaraju od djevojčica, suprotno nekim uvjerenjima”, kazala je dodajući: “Uzroci kasnog razvijanja govora mogu biti jezični. Problem može biti u više domena: intelektualni, dakle kognitivna slabost, mogu biti neurološki i biološki te genetski i okolinski. Primjerice, za usvajanje jezika kao visoke kognitivne funkcije, potreban je poticaj. Ako primjerice, zbog siromaštva ne možete platiti vrtić, slikovnice ili igračke, sredina će biti manje poticajna. Dobro je da djeca od najranije dobi budu u poticajnoj sredini.”

Upitana ima li kasno razvijanje govora veze sa digitalnim sadržajima u smislu da su djeca izložena previše ekranima, odgovara: “Ekran je zavodljiv i primamljiv no kognitivno je manje zahtjevan jer vam je sve servirano – slika i zvuk vam kradu iskustva. To vrijeme su djeca mogla provesti u socijalnom iskustvu što bi bilo bolje za jezik. Poznata su istraživanje da su djeca koja su provela više vremena pred ekranom imala slabije jezične sposobnosti.”

“Najpouzdanija metoda je stručnjak koji je ekspert za to područje. Morate analizirati ponašanje, tu ne postoji medicinska metoda i biološki marker nego analiza ponašanja u domeni socijalne interakcije i komunikacije. To kod autizma biva narušeno, dakle dijete će kasno progovoriti ili neće progovoriti ili će biti druge atipičnopsti. Pokazalo se da nemamo veći broj pojavnosti nego ranije i sve bolje prepoznajemo autistični spektar. Logopedi surađuju s pedijatrima, u Hrvatskoj smo u svjetskom vrhu po tome”, objašnjava Brozović.

“Situacija je kronično katastrofalna. Vi većinu tih problema možete ukloniti i umanjiti, ali ako to ne učinite u najranijoj dobi, to nabuja. Kada govorimo o školskoj djeci, ti problemi vode k školskom i akademskom neuspjehu, ka životnom neuspjehu i sklonosti delikvenciji. Roditelji su prisiljeni tražiti logopedske usluge u privatnoj praksi, a to košta i terapije traju dugo”, dodala je.

Istaknula je i problem nestručnosti brojnih ljudi koji se bave autizmom: “Sveukupno školujemo 80-ak logopeda na godinu. Nema kvote a nema ni nastavnika. Imate ERF i novi studij u Rijeci. Važna nam je izrada Zakona, sve mora biti formalno regulirano. Vi danas imate problem da se logopedskom djelatnošću bavi netko neke druge struke ili bez struke, završe neki tečaj i sad se bave autizmom. To je opasno, vi morate razumijeti teoriju i imati kliničko iskustvo i kontinuirano raditi da biste imali rezultat.”