Prošli puta prošetali smo Ivanščicom u potrazi za Černom mlakom, mjestom gdje su se nekad okupljale copernice. Nešto sličnog nalazi se i na drugom kraju županije, odnosno na Strahinjčici. Uostalom gotovo da je pravilo da svaki kraj ima neku svoju priču o coprijama. Te priče se razlikuju, ali ima i niti koje ih povezuju, a kad je tako ili im je isti autor ili su istinite. Tko zna!?
     
Priča bake Josipe

Tako je autoru ovih redaka 2009. godine, za potrebe izrade monografije To vam je naše Jesenje, pričala, danas na žalost pokojna, Josipa Maligec, tada devedeset trogodišnja Jesejanšica.

- Ja za coprnice ne znam, jedino morem reči one kaj sam čula. Prie je toga bilo, ja nisam videla, ali kak mi je, zmislim se, pripovedal Kuljfa, znate on je k nam hodal klepat žervi. Bilo je to gore pri Jedvaja, od kud sam ja rodom… On ni drugo, dok je to klepal, pripovedal nek o coprnicama i kak su one gore čez Berdo po šumarskom puticu hodile hbreg na Sterminu. Gore je bila jedna mlaka. A to znam jer sam tu mlaku videla, gda smo vodenike gore hodile brat. To vam je gore ober ke su Kranjčeci, te Gorski. Zde vi pitate kaj su pa to vodenike. To vam je kak bi danas rekli drače, po listovima slično hrenu. Bralo se za hranu svinjam, ili, kak Jesejanci veliju, za dujceke. Došli smo gore i mi to lučemo, bila je velika široka mlaka. U njoj več ni bilo vode nek samo rakitovina. Mlaka je bila velika, gde su one prale, kak je pripovedal Kuljfa i da je tih coprnic bilo 12. Tak je on povedal. I onda bi se one skupile, gore na Stermini, i onda su zafučnule i k njim je doperhnule 12 vragov. Točno se zmislim kak da to glih zde taj dedek, onak niski, suharljavi i špičasti, pripoveda. I onda su se one gore celu noč sprevajale. Postavile bi jedan veliki kotel naklu i za tram hitile iznad vožu  (uže ili štrik) i onda su to z rukama vlekle, kak da bi ženska kravu dojila. I tak su nadojile kuliko im je več trebalo, ali su time i podojile sve selske krave. Pri jutarnjem podoju onima čije su te krave bile, koji su ih hranili, dale su jako malo mlijeka. A je to tak bilo, ja ne znam. Nisam videla, jer se ja hute posle ne bi dala, za celi svet. No, kak se pripovedalo, u Jesenju nisu mogle ziti samo u dvie štale, da bi podojile krave. Nad njimi nisu imele svoje vlasti. Tie su valjda znali sve kaj je trebalo napraviti, da coprnice nisu mogle podojiti njihove krave. A su to, te coprnice, bile domače ili stranjske ženske, ja ne znam, a niti je to povedal tie mužić. Čujte, on to ni hupal povedati. Bi ga coprnice zagnjele. – ispričala je Josipa Maligec.

Zazivanja u blizini mlake

Dakle, ta mlaka bila je mjesto gdje su se okupljale coprnice. A akter te priče bio je i Stjepan Sitar. On se u vrijeme Prvog svjetskog rata našao na fronti u Rusiji. Kako je rat potrajao, vojnici su se zbližili s tamošnjim stanovništvom.

I tako, jednom prilikom, upita jedna žena njega odakle je. On je pokušao biti što uopćeniji, jer kako bi ta Ruskinja znala, kad bi on rekao da je iz Gornjeg Jesenja, gdje to uopće jest. Umjesto toga pokušao je ovako: prvo je spomenuo da je Hrvat i to iz okolice Zagreba, ako je za njega čula. Na to ga je žena pitala je li možda on iz fare gde se po planini hoda i govori: Uhu, gde si, a je Isusek tu? Njega je mam nekaj prezeble pri srcu, ni da se prestrašil, ali mu ni baš bilo niti sejeno. O čemu je riječ?

Nekad davno ovaj je kraj potpadao pod župu Radoboj. Znalo se dogoditi, pogotovo u kasnu jesen i zimi, da je bilo ružno vrijeme. Tada župnik nije mogao doći na sprovod u Jesenje. Da bi pokojnik bio sahranjen uz crkveni obred i da bi mu duša bila oproštena od grijeha, trebalo ga je odnijeti u Radoboj i tamo sahraniti. Taj je put iz jesejanskog kraja vodio kroz Brdo Jesensko pa preko Prijevoja na Strahinjčici.

Kada bi pokojnika donijeli na sam vrh, tu je slijedio odmor i okrjepa pogotovo onih koji su bili zaduženi za nošenje. Nakon što su sve potrebno obavili u Radoboju, opet se trebalo popeti na vrh. Opet je uslijedio predah. Znalo se dogoditi, jer neki su si putem ipak malo preveč spili, da bi odložili križ s raspelom i otišli obaviti nuždu. Na povratku se već pomalo hvatala noć. Nositelju križa teško je bilo pronaći mjesto gdje je ostavio raspelo. Tako se često znalo čuti zazivanje: Isusek, javi se, uhu, Isusek, uhu, ke si pa mi je, uhu… A ona, naprijed spomenuta mlaka, nije od toga mjesta daleko. Ukoliko je onaj koji je tražio raspelo bio malo glasniji, takvo zazivanje moglo se čuti sve do mlake.

A baš za nju je, onako tiho, spomenuta Ruskinja pitala Sitara, točnije: zna li on ima li na vrhu gore, u onoj mlaki, još vode. Zvuči nevjerojatno. Evo i veze s mlakom na Ivančici, sve to govori da je u tome nečega bilo, a što dodatno potvrđuje priča koja se plela Jesejanaca. Ona nas vodi, pogađate, u Bosnu i Hercegovinu.

U isto vrijeme, u doba Prvog svjetskog rata, kada je, isto tako pitala je jedna Bosanka Stjepana Malogorskog: Odakle si, sinko? – Od Zagreba, odgovori on na upit. Uslijedilo je traženje pobližeg pojašnjenja. – Pa, bako, ja sam vam gore, iznad Zagreba, od Krapine… Kad je to povedal, onda ona njega upita stoji li na vrhu gore, povrh Krapine, još ona mlaka. Malo desno od samog vrha… (gledano iz pravca juga). I? Imate kaj za reči?