Ilustracija: Zagorje.com/AI

Podaci Policijske uprave krapinsko-zagorske za razdoblje od početka 2024. do kraja kolovoza 2026. pokazuju da muškarci čine više od 42 posto evidentiranih žrtava prekršaja nasilja u obitelji. Kod kaznenog djela nasilja u obitelji njihov je udio znatno manji. Što nam govore te brojke i zašto je važno razlikovati prekršaj od kaznenog djela?

Prije svega, važno je jasno reći da cilj ovog serijala članaka, čiji smo uvodni članak objavili OVDJE, ni u kom slučaju nije umanjivati činjenicu da su žene većina žrtava nasilja u obitelji, a kamoli relativizirati stravičan broj femicida kojima, nažalost, zadnjih godina sve više svjedočimo u Hrvatskoj. O tome se mora govoriti konstantno, jasno i bez zadrške.

No činjenica da su žene većina žrtava ne znači da treba zanemariti muškarce koji također trpe nasilje. Ovaj serijal bavi se upravo njima, ljudima o kojima se rijetko govori, njihovim iskustvima i mogućnostima da dobiju pomoć i zaštitu.

U ovom nastavku zato se bavimo konkretnim podacima PU krapinsko-zagorske i objašnjavamo što se krije iza dviju kategorija koje se često spominju zajedno, iako ne znače isto: prekršaja i kaznenih djela nasilja u obitelji.

Više od 40 % žrtava prekršaja čine muškarci

Tijekom cijele 2024. godine na području Krapinsko-zagorske županije evidentirano je 440 žrtava prekršaja nasilja u obitelji. Među njima bilo je 188 muškaraca i 252 žene.

Godinu kasnije evidentirane su 364 žrtve, od kojih 156 muškaraca i 208 žena. U prvih osam mjeseci 2026. godine policija je zabilježila 164 žrtve: 64 muškarca i 100 žena.

Zbroje li se sva tri razdoblja, od 1. siječnja 2024. do 31. kolovoza 2026., dolazimo do 968 evidentiranih žrtava prekršaja nasilja u obitelji. Od toga je 408 muškaraca, odnosno 42,1 posto, i 560 žena, odnosno 57,9 posto.

To znači da su muškarci činili više od dvije petine evidentiranih žrtava u ovoj kategoriji. Takav udio svakako zaslužuje pažnju, premda sam po sebi ne govori koliko je nasilja ostalo neprijavljeno niti objašnjava zašto je došlo do promjena u pojedinim godinama.

Kod kaznenih djela slika je drukčija

Podaci o kaznenom djelu nasilja u obitelji iz članka 179.a Kaznenog zakona pokazuju drukčiji omjer.

Tijekom 2024. godine evidentirane su 93 žrtve tog kaznenog djela: 15 muškaraca i 78 žena. U 2025. godini bilo je 107 žrtava, među kojima 14 muškaraca i 93 žene.

U prvih osam mjeseci 2026. godine evidentirano je 90 žrtava: devet muškaraca i 81 žena.

Ukupno je, dakle, od početka 2024. do kraja kolovoza 2026. godine evidentirano 290 žrtava ovog kaznenog djela. Među njima je 38 muškaraca, odnosno 13,1 posto, i 252 žene, odnosno 86,9 posto.

Razlika je očita. Dok muškarci čine 42,1 posto evidentiranih žrtava prekršaja nasilja u obitelji, njihov je udio među žrtvama evidentiranog kaznenog djela 13,1 posto. Žene su u toj drugoj kategoriji izrazita većina.

Te podatke ne treba ni uljepšavati ni tumačiti izvan onoga što doista pokazuju. Oni ne govore da muškarci i žene doživljavaju nasilje u jednakom opsegu ili na jednak način. Pokazuju, međutim, da postoje muškarci koji su evidentirani kao žrtve i da i njihova iskustva zaslužuju pažnju.

Ako se zbroje obje kategorije, u policijskim je tablicama evidentirano 1.258 zapisa o žrtvama: 446 muških i 812 ženskih. Budući da je riječ o dvjema različitim pravnim kategorijama, taj zbroj ne treba predstavljati kao broj različitih osoba. Zato je za pravilno razumijevanje statistike najvažnije prekršaje i kaznena djela promatrati odvojeno.

Što je prekršaj, a što kazneno djelo?

U svakodnevnom govoru prekršaj se ponekad doživljava kao nešto manje važno, dok se kazneno djelo povezuje s težim oblikom nasilja. No razlika nije samo u tome koliko je neki događaj ozbiljan na prvi pogled, a još manje u tome je li nasilje bilo fizičko ili psihičko.

Prekršaji nasilja u obitelji uređeni su Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji. Taj zakon obuhvaća, među ostalim, primjenu fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda, psihičko nasilje koje kod žrtve izazove povredu dostojanstva ili uznemirenost, ponižavajuće postupanje prema djeci te određene oblike zanemarivanja osoba s invaliditetom i starijih osoba.

Jednostavno rečeno, nasilje ne mora ostaviti vidljivu ozljedu da bi bilo kažnjivo. Psihičko nasilje također može biti obuhvaćeno zakonom, ako su ispunjena propisana obilježja.

Za prekršaje su predviđene novčane kazne, a u određenim slučajevima i kazna zatvora. Ovisno o okolnostima, mogu se izreći i zaštitne mjere, poput zabrane približavanja ili uznemiravanja žrtve, udaljenja iz zajedničkog kućanstva ili obveznog psihosocijalnog tretmana.

S druge strane, kazneno djelo nasilja u obitelji uređeno je člankom 179.a Kaznenog zakona. Prema važećem propisu, riječ je o grubom, učestalom ili na drugi način teškom kršenju propisa o zaštiti od nasilja u obitelji kojim se kod člana obitelji ili druge bliske osobe izaziva strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba, odnosno dovodi je se u ponižavajući položaj, ako pritom nije počinjeno neko teže kazneno djelo.

Za to kazneno djelo propisana je kazna zatvora od jedne do tri godine.

Važno je razumjeti da ne vrijedi jednostavno pravilo prema kojem je svaki pojedinačni događaj prekršaj, a svaki ponovljeni događaj kazneno djelo. Učestalost može biti važna, ali uzimaju se u obzir i težina ponašanja, konkretne okolnosti te posljedice za žrtvu. Pravna kvalifikacija ovisi o činjenicama svakog pojedinog slučaja.

Kazneno djelo iz članka 179.a uvedeno je 2015. godine, a zakonski opis mijenjan je i kasnije, uključujući izmjene iz 2024. godine. To je važno imati na umu pri usporedbi podataka kroz dulje razdoblje, no sama promjena zakona ne dokazuje da je ona uzrokovala promjene u policijskoj statistici.

Što nam statistika ne može otkriti?

Policijske brojke pokazuju koliko je žrtava evidentirano, ali ne govore koliko ljudi nikada nije prijavilo nasilje. Ne otkrivaju ni zbog čega se netko odlučio obratiti policiji, a netko drugi nije.

Upravo je to jedno od pitanja kojima ćemo se baviti u nastavku serijala: koliko muškaraca koji trpe nasilje šuti jer se boji da im se neće vjerovati, jer ih je sram ili zato što smatraju da problem moraju riješiti sami?

U uvodnom članku spomenuli smo i da je u Domu za žrtve nasilja u obitelji NOVI POČETAK u Zagorju pomoć ili savjete potražilo i pet muškaraca. To je konkretan podsjetnik da potreba za zaštitom muškaraca nije samo pitanje statistike.

U idućim nastavcima razgovarat ćemo sa stručnjacima i institucijama te istraživati kako sustav funkcionira u praksi. Cilj je doći do odgovora na pitanja koja same brojke ne mogu riješiti.

Jer o nasilju treba govoriti bez umanjivanja problema žena, ali i bez prešućivanja muškaraca koji ga trpe. To je smisao ovog serijala.

*Ovaj članak objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.