Foto: Ilustracija/Pexels

O problemu nasilja u obitelji u Hrvatskoj se posljednjih godina s razlogom govori više nego prije. I treba govoriti. Posebno o nasilju nad ženama, jer žene čine većinu žrtava težih oblika nasilja u obitelji i nasilja među bliskim osobama, a najtragičniji dokaz za to su ubojstva žena, odnosno, femicidi.

U Hrvatskoj je, naime, samo tijekom 2025. godine ubijeno 19 žena, a svih 19 ubile su njima bliske osobe. Čak 12 žena ubili su sadašnji ili bivši intimni partneri. Deset tih slučajeva policija je evidentirala kao kazneno djelo „teško ubojstvo ženske osobe“. Strašne su to i poražavajuće brojke za naše društvo, a kad si osvijestimo da ta statistika nisu samo brojke, nego stvarne žene, stvarne osobe s imenom i prezimenom čiji su životi nasilno, često i brutalno okončani, sve bi nas trebala uhvatiti jeza.

Ni 2026. godina zasad ne donosi puno bolju sliku. Prema podacima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, od početka godine do 22. rujna ubijeno je deset žena, od kojih pet od strane intimnih partnera.

Ove činjenice, ove podatke, ne smijemo ni u kom slučaju umanjivati niti relativizirati. Nasilje nad ženama je vrlo ozbiljan društveni problem. Upravo zato institucije moraju imati učinkovite mehanizme za njegovo prepoznavanje, prijavljivanje, procesuiranje i sprječavanje.

Ipak, sve to ne smije nas dovesti u stanje da na nasilje u obitelji gledamo isključivo kao na nasilje nad ženama. Naime, postoje i neke druge strane iste priče, strane o kojima se govori znatno manje, a jedna od njih je i obiteljsko nasilje nad muškarcima.

Muškarci također jesu žrtve

Da odmah bude potpuno jasno, muškarci jesu manjina među žrtvama nasilja u obitelji. No manjina ne znači da ih nema, niti da njihov problem treba prešutjeti.

Podaci Policijske uprave krapinsko-zagorske za posljednje tri godine to vrlo jasno pokazuju. Tijekom te tri godine na području Krapinsko-zagorske županije evidentirani su brojni prekršaji iz domene Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, pri čemu je bilo gotovo tisuću žrtava nasilja u obitelji. Zanimljivo, više od 40% tih žrtava su muškarci.

I to su podaci koji itekako zaslužuju pažnju i o njima ćemo još pisati. Ne zato da bi se njima pokušalo izjednačiti nasilje nad muškarcima i ženama, nego upravo suprotno: da bismo o problemu govorili precizno. Jer kada se prijeđe iz prekršajne u kaznenu sferu, tu je razlika između spolova itekako izraženija i drastičnija.

Kazneno nasilje pokazuje drugačiju sliku

Naime, za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179. Kaznenog zakona, PU krapinsko-zagorska u protekle je tri godine evidentirala tristotinjak žrtava, a od tih žrtava kaznenih djela obiteljskog nasilja njih oko 14 % bili su muškarci. Drugim riječima, zagorska statistika pokazuje dvije činjenice koje mogu postojati istodobno. Žene su puno češće žrtve težeg, kaznenog oblika nasilja, dok su muškarci, iako manjina, značajan dio žrtava kada se promatra ukupno evidentirano prekršajno nasilje u obitelji.

To je jedan od razloga zbog kojih je važno paziti što zapravo govore statistike. Nije isto govorimo li o prekršaju ili kaznenom djelu, o svim kaznenim djelima počinjenima među bliskim osobama ili samo o kaznenom djelu nasilja u obitelji. Nije isto govorimo li o prijavljenom nasilju ili o stvarnom broju ljudi koji ga doživljavaju.

Nacionalni podaci potvrđuju sličan obrazac. Tijekom 2025. godine u Hrvatskoj je evidentirano 8.907 kaznenih djela na štetu članova obitelji i bliskih osoba, s ukupno 9.084 žrtve. Žena je bilo 7.095, odnosno 78 posto, a muškaraca 1.989 ili 22 posto. Kod samog kaznenog djela nasilja u obitelji žene su činile 86 posto žrtava, a muškarci 14 posto.

Zašto muškarci šute?

Brojke, međutim, ne mogu odgovoriti na jedno od ključnih pitanja: koliko muškaraca koji trpe nasilje nikada ne prijavi ono što im se događa?

Razlozi mogu biti različiti. Sram, strah od reakcije okoline, osjećaj da će im se drugi rugati ili da im neće vjerovati, osjećaj da „muškarac mora moći riješiti problem sam“, ali i činjenica da žrtva nasilja često financijski, emocionalno ili na neki drugi način ovisi o osobi koja je nasilna.

Državni zavod za statistiku u svojoj je Anketi o sigurnosti iz 2024. također zaključio da su nasilju u određenoj mjeri izloženi i muškarci. Kod nasilja koje su osobe doživjele od intimnih partnera psihološko nasilje pojavljuje se kod oba spola, dok su pojedini drugi oblici nasilja znatno češći među ženama.

Zato pitanje ovog teksta nije: Tko je veća žrtva, muškarac ili žena?

Takvo pitanje nema apsolutno nikakvog smisla.

Pitanje kojem ćemo posvetiti pažnju u predstojećem serijalu članaka je možemo li kao društvo istodobno ozbiljno shvatiti činjenicu da žene nesrazmjerno češće stradavaju u najtežim oblicima partnerskog i obiteljskog nasilja, uključujući femicid, i priznati da među žrtvama postoje i muškarci kojima također treba pomoć, zaštita i razumijevanje.

Uostalom, u Krapinsko-zagorskoj županiji za to postoji i vrlo konkretan dokaz. Od kada je na tajnoj lokaciji u Zagorju otvoren Dom za žrtve nasilja u obitelji NOVI POČETAK, utočište je u njemu pronašlo i pet muškaraca.

Pet muškaraca možda nije velik broj u odnosu na ukupan broj korisnika. Ali svaki od njih je bio čovjek kojem je u jednom trenutku bilo potrebno sigurno mjesto, takozvana 'sigurna kuća'.

I upravo tu počinje ova priča.

Ne pričom o tome da su muškarci „zaboravljene žrtve“ umjesto žena. Ne pokušajem da se umanji problem nasilja nad ženama i femicida. Nego pitanjem jesmo li sustav zaštite i podrške doista napravili tako da svaka žrtva nasilja, bez obzira na spol i dob, zna kome se može obratiti i hoće li joj se vjerovati kada to učini.

O tome će govoriti ovaj novinarski projekt, serijal članaka koje ćemo objavljivati narednih tjedana i to ne samo kroz statistiku, nego prije svega kroz razgovore sa stručnjacima i institucijama te kroz konkretne priče iz našeg kraja.

*Ovaj članak objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.