Tekst i foto: Željko Slunjski

Dan prije Svih svetih na lovrečanskome groblju. Topao sunčani dan , uz brojne  grobove pretežito gospođe uređuju počivalište najmilijih. I pokoji muškarac s cvjetnim aranžmanom u rukama.

Među njima i ja, sa svijećom koju svake godine , o Danu mrtvih ili Svih svetih, palim na grobu zlatarbistričke legende, Dragutina Sentea Pište. Radio je kao kućni majstor, domar, u zlatarbistričkoj osnovnoj školi i nema starijeg Zlatarbistričanca koji nije poznavao Pištu. Drukčije ga nitko nije ni oslovljavao! A svi su ga trebali, jer bio je majstor od stolarskoga zanata. I svima je ugađao, katkad za druge skrivećki oduzimajući od radnoga vremena u školi.

Voljeli su ga i đaci, jer bio je sklon šali. K tome, strastveni ribič koji je i u dvorištu svoje skromne kućice u Bukovečkom putu uredio ribnjak. Bio je odan bajerima u Lipovcu,  od onih ribiča koji, kad bi uhvatio ribu, istodobno bi je pustio natrag u ribnjak. Na njegovu grobu zapaljeno je nekoliko svijeća, a uz jednu omotana je uska vrpca zlatne boje na kojoj piše:“Osnovna škola Zlatar Bistrica“. 

Gesta nezaborava
Kako lijepa gesta nezaborava, kao i na grobovima svojedobnih  ravnatelja Vladeka Hajnića i Dragutina Lujanovića Lujkija, učiteljica Ivanke Merkoci i Anđele Čižmek,  glazbene legende,učiteljice Vere i supruga joj, „tjelesnjaka „ Zvonka Vukovića, svojedobno i zlatarbistričkoga načelnika.

Ovdje, na grobljanskome brežuljčiću, tihi je dom i matematičara Pere Pavlekovića, također  negdašnjega  školskoga ravnatelja, i njegove supruge , biologinje Vjenceslave, nezaboravne Vence , koja je svojim djelovanjem pribavila školi status prve EKO škole u Krapinsko-zagorskoj županiji, a utemeljila je u mjestu  i ekološku Udrugu „Lijepa Naša“. 

Spuštajući se, odsutan mislima na znane mi i drage ljude, nit mi prekine pozdrav jedne gospođe. Iznenadih se i brzo se vrte misli…“Ja vas poznajem“, reče i podsjeti me na svoje aktivnosti u „Lijepoj Našoj“, na svoje hobije, slikanje i fotografiranje, darivajući  mi dvije knjige. Zbirku poezije „Sjećanja i misli jednog skrhanog življenja“, posvećenu sinu Bruni, poginulom u saobraćajki.

 -Teške životne tragedije, prerani gubitak supruga i pogibija sina i usamljenost navele su me da dio slobodnog vremena koristim za bavljenje poezijom, slikarstvom i fotografijom – kaže i zatim zajedno prolistasmo  „Vremenu nikad dosta“ ,sadržajno zanimljivu publikaciju obogaćenu fotografijama zlatarbistričkih  „kuća s patinom“, cvijeća i proljetnica iz njezina vrta i „opusom iz riznice rukotvorina jednog istrošenog vremena“.

Samozatajnost nije uvijek vrlina! Razlog je što stvaralaštvo ove gospođe neprimjetno prolazi pokraj nas. I – nema većeg neprijatelja od samoće! O Ankici Galic je riječ. Rođenoj 1951. u Veleškovcu, koja je radni vijek provela u „Elconu“.