Tuhljanku Nevenku Tramišak teško je dobiti na razgovor jer uz poslovne obveze umrežava i niz kulturno-zabavnih aktivnosti. - Rođena sam - kaže - u Beogradu, šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tata Stjepan, rođen u Tuhlju, bio je inženjer geodezije i radio je u Vojno-geodetskom institutu, mama Veronika, rođena u Rakovcu, bila je učiteljica. U sretnoj obitelji odrastala sam uz stariju sestru Vlastu i brata blizanca Nenada. U Beogradu sam završila osnovnu školu te klasičnu gimnaziju i nižu glazbenu školu (klavir). 1980. godine selimo u Zagreb. Mislim da je tada počela moja potreba da uvijek budem na drugom mjestu, a ne tamo gdje jesam, misleći da je negdje, tamo daleko, puno zabavnije – priča nam Nevenka. U Zagrebu je upisala arhitektonski fakultet, usmjerena od strane roditelja, a i prateći stariju sestru, tada već diplomiranu arhitekticu, koja joj je u svemu bila uzor.

- Istina je da sam silno željela upisati primjenjenu umjetnost, ali sa istim žarom sam željela studirati i povijest umjetnosti, pa arheologiju, pa psihologiju... S godinama sam i sama shvatila da je arhitektura spoj svega što određuje mene kao osobu – umjetnosti i kreativnosti, ali i racionalnosti, rješavanja problema i inženjerstva. Živjela sam i radila u nekoliko zemalja, prvo u Parizu, gdje sam se našla iz osobnih razloga, te u Londonu, kamo sam išla zbog profesionalne ambicije i želje da upotpunjujem znanje, širim vidike, ali i da upoznam druge kulture, narode i načine života. U Londonu sam se upisala na studij scenografije i kostimografije, ali nisam završila jer sam se morala vratiti u Hrvatsku – kaže Nevenka.

‘Volim stvarati rukama’
Vrativši se u Zagreb, radila je privatno kao projektant. 1993. godine javila se na natječaj i dobila stipendiju australske vlade, za postdiplomski studij business managment-a, takozvani MBA, prvi stupanj, a u sklopu međunarodnog programa koji je australska vlada osnovala kako bi ostvarila kontakte i veze s poduzetnicima Srednje i Istočne Europe. - Studij sam završila te ostala živjeti i raditi u Melbourneu, gdje sam se i udala i rodila sina Filipa. Radila sam kao arhitekt, asistent scenograf/kostimograf u jednom malom kazalištu i grafički dizajner. Životna strast mi je arhitektura, mada je posao koji radim u našoj sredini, često sve samo ne kreativan te puno puta bolan i frustrirajući - nastavlja Nena oslikavati svoj put kroz život. Najviše na svijetu voli putovati. - Mislim da me kao čovjeka određuje ljubav prema ljudima, svih boja, veličina i oblika te znatiželja i optimizam. Ne želim odrasti niti se uozbiljiti, nikada. Najmanje od svega imam vremena za sve čime se volim i želim baviti. Članica sam mješovitog pjevačkog zbora Naša Lipa iz Tuhlja, koji je, za sredinu iz koje potiče i u kojoj radi, izuzetno uspješan. I ne samo u pjevanju nego i u organiziranju, pa sam tako i direktorica međunarodnog pjevačkog natjecanja "Zlatna lipa" Tuhlja, koji se ove godine održao po 13. put. To „direktorica“ znači da svi zboraši, pa i ja s njima, uspijevamo dovesti, organizirati i uveseliti brojne pjevače iz Hrvatske i inozemstva- pojašnjava.Potpredsjednica je Likovne udruge Oton Iveković iz Klanjca, udruge u kojoj se grupa amatera okupila oko akademske slikarice Maje Vukina Bogović, uživajući u učenju, druženju i likovnom stvaranju.

- Godinama se rekreativno bavim yogom, pilatesom, hodam, vozim bicikl, obožavam klizanje, nastojim biti fizički aktivna koliko i kad god mogu, volim (jako!!!) čitati, te iz svakog grada u kojem sam živjela imam člansku iskaznicu lokalne knjižnice. Volim stvarati rukama, pa pored maketa koje moram raditi zbog posla, volim raditi i manje-više korisne stvari, od nakita do šivanja, štrikanja... Volim glazbu, volim kazalište, volim biti okružena ljudima, družiti se, izlaziti, zabavljati se. Nakon što smo se moja mala obitelj i ja vratili iz Australije, odlučila sam otvoriti Ured ovlaštene arhitektice. U početku nije bilo lako, nije niti sad, ali bio je to put kojim sam željela krenuti, jer mi je omogućio da budem uz sina dok odrasta, a ujedno i da radim posao koji obožavam. I nakon svih tih godina svaki dan u uredu mi je drukčiji, uzbudljiv i ne želim ništa mijenjati. Aktivna sam članica Hrvatske komore arhitekata. Imala sam zaposlene mlade ljude, imala sam i učenike koji su kod mene odrađivali obaveznu praksu i tako sam shvatila da su najveća vrijednost koju u životu imam prijatelji koje imam diljem svijeta te da mi je veliki užitak biti s mladima, prenositi svoje skromno znanje i učiti od njih. Izgleda kao da sam napravila krug, prvi posao mi je bio nastavnički, odmah nakon studija dobila sam posao u Srednjoj građevinskoj školi u Zagrebu, gdje sam jedno kratko vrijeme predavala stručne predmete, a prije par godina sam se igrom slučaja zaposlila u srednjoj školi u Zaboku, Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću, gdje predajem stručne predmete (oblikovanje interijera i nacrtnu geometriju). Rad s mladima me konstantno podsjeća da je život vječna promjena i da se s tim moramo znati nositi – kaže Nevenka.

Životna uloga i moto
Na vijest o potresima u Zagrebu, Zagorju i Banovini aktivirale su se strukovne komore u graditeljstvu, prvo građevinska, a za njom iarhitetonska. - Kako sam nakon Domovinskog rata 2 godine radila u Novskoj, na procjeni šteta na objektima (Zapadna Slavonija, Novska i Okučani), javila sam se i pridružila timu za kreiranje baze podataka, nazivajući nastradale i pružajući savjete i pomoć. No, gledajući s profesionalne strane, a i u skladu s mojom prirodom, da je svako zlo za neko dobro, svjedočim tome da je tragična situacija s potresima osvjestila i upoznala ljude s potrebom kvalitetnije i odgovornije gradnje, tako da je danas skoro pa nemoguće naći osobu koja ne zna što su to serklaži, tko su statičari i koje su posljedice nelegalne gradnje – misli Nevenka. Za kraj razgovora, otkriva: - Životna uloga: biti mama. Životni moto: „Svatko koga sretneš vodi neku bitku o kojoj ništa ne znaš. Budi ljubazan, uvijek.“ (R. Williams).