Samo nešto stariji poznavatelji nogometa sjećaju se 16. lipnja 1992. godine. Naime, tog se dana u Maksimiru igrao uzvratni susret prvog hrvatskog nogometnog Kupa od osamostaljenja u kojem su se sučelili „Div iz predgrađa“ Inker i veliki HAŠK Građanski (Dinamo Zagreb). U prvom susretu u Zaprešiću susret je završio bez pobjednika 1:1 – strijelci Zoran Živković za domaćina a Željko Adžić za gosta. Uzvrat u Zagrebu trebao je „biti formalnost“ jer ipak je s druge strane “malom“ Inkeru stajao „veliki“ HAŠK Građanski ( Dinamo Zagreb ) u kojem su, između ostalih, igrali Ladić, Ištvanić, Židan, Vlaović, Peternac, Adžić, Zoran Mamić itd.

No, tako nisu mislili igrači Inkera predvođeni svojim odličnim strategom Ilijom Lončarevićem i nakon 90 minuta igre uzvratne utakmice i dobrog ubacivanja lopte Zorana Živkovića u protivnički šesnaesterac - mi koji smo bili tamo - vidjeli smo prekrasni let i nakon toga udarac glavom i nemoć Dražena Ladića nakon gola Damira Kasumovića „mali Div iz predgrađa“ ispisao je povijest hrvatskog nogometnog Kupa kao prvi osvajač tog prestižnog natjecanja.

Ta odlična ekipa – Bronić, Rumbak, Soldo, Jurčić, Cvjetković, Antolić, Brnas, Kučko, Kasumović, Čale, Šorgić, Perković, Miletić, Pavić, Knez i možda sam nekog ispustio ( ipak je puno godina prošlo, op.a. )  koju je vodio Ilija Lončarević prošle je godine svečano proslavila 30.-to godišnjicu osvajanja Kupa ali „klapa uvijek ostaje klapa“ te se dečki svake godine, a ne samo svake „okrugle“ godine, nađu i pričama se vraćaju u tu lijepu nogometnu prošlost.

Ove godine dečki su odlučili da se nađu i prisjećaju tih dana u Hrvatskom zagorju a domaćin je bio Ivica Antolić koji je uz Franju Kučka i Željka Rumbaka činio zagorski trojac koji je osvojio prvi Kup Hrvatske. Zbog raznih privatnih obveza, na žalost, ovoga puta se okupio relativno mali broj igrača – Brnas, Perković, Antolić, Kasumović Miletić i trener Lončarević – ali to ne znači da je atmosfera bila komorna već sasvim suprotno – prštala je zabavom, veseljem, sjećanjem na prošle dane te nevjerojatnim humorom Stipe Brnasa te sam stekao dojam da nije bio odličan nogometaš sasvim bi dobro uspio u glumačkim vodama kao „Stand Up komičar!“

Pitali smo Iliju Lončarevića, trenera Inkera, kako je to svake godine se sresti sa svojim igračima koji su osvojili prvi Hrvatski Kup?

„Redovito se sa svima ne srećem. Prošle smo godine imali proslavu 30. godina od osvajanja Kupa pa smo se našli te s jednom prigodnom utakmicom i to je bio susret  rekli bi bio značajan za sve nas a ovo što se svake godine nađemo na prijedlog, čini mi se mene, da se tu i tamo negdje nađemo je jako lijepo i dobro. Tako da se oni, igrači ,nalazi da li pojedinačno ili u skupini ili svi ovisi o momentu u kojem se taj događaj organizira. Ove godine je bilo planirano da nas bude više ali evo neka viša sila – privatne obveze i problemi na koje ne možete utjecati – dovele su do toga da nas danas bude šesta a ne deset do petnaest kako smo planirali što nam nije donijelo neke probleme već smo i dalje uspjeli dobro se zabaviti i evocirati uspomene. Danas sam došao jer mislim da je red da dođem i drago mi je da je to obilježilo njihove živote i moj život i da to na neki način cijenimo upravo ovakvim svako godišnjem okupljanjem.

Nakon prve utakmice svi su vas proglasili autsajderom. Izgleda da ste vi jedini vjerovali u vaš uspjeh. Gdje ste vidjeli tu svoju snagu ?

Znate kakvi su ljudi – da bih uvjerio u nešto treba bit uporan ko' magarcu batina – jer bilo je očigledno već jesen prije kada smo osvojili Turnir „Neovisna Hrvatska“ i kada smo osvojili Dvoransko prvenstvo i u prvenstvu smo Dinamo odnosno tadašnji HAŠK Građanski pobijedili dva puta jer u tom prvenstvu su se svi nas bojali ( pobijedili Hajduk u Splitu 2:0, op. a. ) pogotovu ovi veliki klubovi. Mi nismo imali širok kadar da bi izdržali 22 kola u četiri mjeseca koliko je trajalo prvenstvo ali smo imali kadar da smo mogli svakoga pobijediti i zbog svega navedenog ja se nisam iznenadio što smo osvojili Kup. Uostalom nakon prve utakmice u Zaprešiću gdje smo „nesrećom“ u zadnjim minutama dobili izjednačujući gol ja sam rekao da sam zadovoljan rezultatom i da mi u Zagreb za tjedan dana idemo osvojiti Kup. Možda je ta moja izjava tada zvučala prepotentno ali ja nisam prepotentan čovjek  jer to nije bila prepotentna izjava već je to bilo moje mišljenje koje se na kraju pokazalo kao točno.“