Osvajanjem zlata i srebra na EP za juniore u Beogradu, Mihael Vukić ispisao je zlatne stranice zagorskog sporta. Još je jednom dokazao da je trenutno najbolji sportaš u Zagorju iako nije navršio 17 godina. Europsko zlato i srebro definitivno su vrh vrhova, a još više- način na koji ih je osvojio. Njegovih 23.90 na 50 m leptir novi je hrvatski juniorski rekord, a s tim je vremenom 12 na seniorskoj ljestvici u Europi i dvadeseti na svijetu.

Ovaj tih, miran i samozatajan mladić i nije neki ljubitelj medija, no uskoro će se morati na to naviknuti. Beograd je, nadamo se, tek početak zvjezdanog puta ovog mladića koji na svom kontu ima četiri hrvatska rekorda u mlađim dobnim kategorijama.

Zanimljivo je, da je tek proplivao u prvom razredu i da se bojao vode, čime ova priča još više dobiva na težini. Uz profesora i trenera Ivicu Androića veliku ulogu u ovom uspjeh imala je i njegova majka Željka, a puno je podrške dobivao od starije sestre Marine. Mihael je o svojoj ne tako dugoj, ali vrlo uspješnoj karijeri progovorio i za naš list.

Sjećaš li se svojih plivačkih početaka?

VUKIĆ: U vrtiću sam trebao krenuti na plivanje, ali sam se bojao vode. Proplivao sam tek u prvom razredu u sklopu obuke neplivača. Na bazenima sam se ugodno osjećao, pa sam počeo dva puta tjedno ići u školu plivanja. Imao sam dobro društvo, a na nagovor trenera Androića, uskoro sam počeo trenirati svaki dan.
Nemam uzor u plivanju-želim biti svoj.

Kada su stigli prvi uspjesi?

VUKIĆ: Sa 11 godina sam na plivačkom mitingu u austrijskom Welsu dobio plaketu za najboljeg plivača. Ne sjećam se točno svih rezultata, no znam da sam bio na više postolja u raznim disciplinama. To mi je dalo veliki poticaj. Iako sam imao 11 godina znao sam da želim biti plivač. Ostali me sportovi uopće ne zanimaju.

Imaš li nekog idola u svijetu plivanja?

VUKIĆ: Možda će te se začuditi, ali nemam. Oduvijek sam se trudio naći svoj put, nisam se puno obazirao na druge. Ja čak i rijetko gledam plivanje na televiziji. Fokusiran sam na sebe i svoje treninge.

Vratimo se EP u Beogradu i prvom europskom zlatu. Jesi li ga očekivao?

VUKIĆ: Imao sam treći rezultat prije EP. U kvalifikacijama sam se jako dobro osjećao i znao sam da imam šansu za medalju. Pred finalnu utrku bio sam pun samopouzdanja. Skočio sam, otplivao u jednom dahu i uspio sam ostaviti sve iza sebe. Strašan je to osjećaj!

Kako si se osjećao na postolju dok je svirala „Lijepa naša“?

VUKIĆ: Bio sam jako ponosan i sretan, no sjetio sam se mame i pomislio, kak je tek negdje ona sada sretna.

Na 50 m slobodno nije sve išlo glatko?

VUKIĆ: U polufinale sam ušao tek kao petnaesti. Nisam čak ni bio svjestan što se može napraviti. No, akcije su mi porasle kad sam u polufinalu napravio četvrti rezultat. To me napunilo dodatnim samopouzdanjem i uspio sam doći do srebra.

Danas si po rezultatu prvi junior svijeta. Kako je biti na tronu?

VUKIĆ: Kad si malo razmislim, velika je to stvar, no vjerujte mi, ne opterećujem se time. Važno mi je da što bolje plivam.

Kakvi su planovi za budućnost?

VUKIĆ: Trenutno još ne znam hoću li plivati na Svjetskom juniorskom u Peruu ili na Europskom seniorskom u Belgiji. Osobno bih radije išao u Peru, jer imam prvi rezultat i mislim da mogu do svjetske medalje, iako je malo vremena za pripremu. Što se tiče dugoročnijih planova, želja mi je nastupiti na Olimpijskim igrama 2016 godine. Na žalost 50 leptir nije olimpijska disciplina, pa ću se u budućnosti morati prebaciti na stotku ili 50 slobodno. Na kraju bih se želio zahvaliti svom treneru na svemu što mi je pružio, svima koji su me lijepo dočekali i svim kolegama iz reprezentacije.

Razgovarao: Tomislav Zrinšćak